Staljin je ubijao čak i sportske prvake: Zašto se nogometaši Spartaka, ali i šahisti i tenisači, nisu sviđali ‘vođi naroda‘ i zbog čega je neke likvidirao?

Staljinove represije nisu mimoišle čak ni narodne ljubimce i prvake. Zašto se nogometaši "Spartaka" nisu sviđali "vođi naroda"?

Braća Nikolaj, Aleksandar, Andrej i Petar Starostin bili su nogometaši poznati u cijelom SSSR-u. Igrali su u sovjetskoj reprezentaciji i u moskovskom "Spartaku".

Više puta su pobjeđivali na različitim turnirima. Navijači "Spartaka" još uvijek poštuju Starostine. U Moskvi čak postoji i ulica koja nosi ime najstarijeg brata Nikolaja Starostina. Međutim, čak ni ljubav cijelog naroda nije ih spasila od Staljinovih represija.

Kako su se Starostini proslavili?

Nikolaj Starostin je 1934. godine pozvan da bude sportski organizator u dobrovoljnom sportskom društvu "Spartak". Tada su se dobrovoljna sportska društva osnivala u okviru ministarstava i drugih službi, pa je i "Spartak" nikao iz kružoka fiskulture u poduzećima Industrijske kooperacije, nevladine organizacije koja je obuhvaćala ogroman broj sitnih proizvođača u sferi lake i prehrambene industrije, piše Ruski vijesnik.

U spomenutim krugovima osnovan je nogometnih klub "Spartak". Financiralo ga je društvo, a podržavali su ga obični ljudi, a ne predstavnici vojske ili drugih državnih struktura. Zato je "Spartak" stekao epitet "narodnog kluba". 

Sva četiri brata postala su igrači "Spartaka", a Nikolaj je još postao i vođa ekipe te se bavio organizacijom. Talentirani nogometaši odmah su donijeli ekipi nekoliko pobjeda na različitim turnirima.

SSSR u to vrijeme nije sudjelovao na olimpijadama i prvenstvima, tretirajući te turnire kao "buržoazijske" i štetne. Ali sovjetski su sportaši odlazili na međunarodna natjecanja radničkih organizacija. "Spartak" je 1937. trijumfalno pobijedio na nogometnom turniru Treće ljetne radničke olimpijade u Antwerpenu (Belgija).

Iste te godine spartakovci su sudjelovali u paradi fiskulture na Crvenom trgu, manifestaciji koju je Staljin jako volio. Nogometaši su prošli ispred Staljina u ogromnoj kopački s natpisom "Spartak – Španjolska (Baskija) 6:2". Bio je to rezultat meča protiv Španjolaca, održanog uoči parade.

"Spartak" je više puta pobjeđivao i unutar SSSR-a, i to klubove koji su pripadali određenim službama. Među njima je bio i "Dinamo", klub Narodnog komesarijata unutarnjih poslova (NKVD). Pričalo se da je rukovodstvo NKVD-a bilo ljuto zbog toga što "narodni" pobjeđuju "naše".

NKVD je 1937. godine izdao ukaz o represiranju "bivših kulaka, kriminalaca i drugih antisovjetskih elemenata". Tako je otpočeo Veliki teror Staljinovog razdoblja. Svatko je mogao biti proglašen "antisovjetskim elementom".

"Spartakovi" prvaci putovali su u buržoazijske zemlje, a NKVD je sve kontakte sovjetskih građana sa strancima tretirao kao sumnjive. Tako su 1937. godine mnoge sovjetske novine optužile "spartakovce" da na tim putovanjima nogometaši rasipaju "narodni" novac prikupljen dobrovoljnim prilozima članova svoga sportskog društva.

Pored toga, nogometaši su optuženi da od tog novca primaju plaću, a to je bilo zabranjeno, jer u SSSR-u nije postojao profesionalni sport. Svi su sportaši bili amateri i nisu dobivali novac.

"Moramo odlučno očistiti sportska društva, i konkretno ’Spartak’, od buržoazijskih prevrtljivaca, prljavih poduzetnika koji zavlače ruke u društvenu kasu", pisao je list Komsomoljska pravda.

Kako su Starostini dospjeli u zatvor?

Starostini nisu uhićeni za vrijeme Velikog terora. Smatralo se da osnivači "Spartaka" imaju neku vezu u NKVD-u. Kasnije je, međutim, rukovodstvo komesarijata smijenjeno, pa su 1942. godine uhićeni Nikolaj, Petar i Andrej Starostin. Svoj trojici su pripadnici NKVD-a iste noći iznenada upali u stanove. Pola godine kasnije u zatvor je strpan i četvrti brat Aleksandar, koji se tada upravo vratio s fronta. 

Starostini su kasnije u memoarima opisali kako su ih istražitelji pola godine saslušavali, tukli i maltretirali s namjerom da izvuku iz njih priznanje da su braća sudjelovala u zavjeri protiv Staljina i u organiziranju atentata na vođu. Ali braća nisu imala što priznati.

Na kraju su na jednom suočavanju odlučili "priznati" manje "prekršaje" kako bi izbjegli daljnja saslušanja i mučenja. Aleksandar i Andrej priznali su tobožnje rasipanje društvenog novca. Pripisana im je "pohvala buržoazijskog sporta i pokušaji da se buržoazijske manire infiltriraju u sovjetski sport". Petar je priznao da je kritizirao kolhoze i male plaće pa mu je pripisana antisovjetska agitacija. Sva trojica su osuđena na deset godina robije.

Kako su Starostini preživjeli logore?

"Pripadnost svijetu nogometa bila je najbolja zaštita", napisao je Nikolaj. On je imao više sreće, jer nije poslan na teške radove. Umjesto toga je odmah postavljen za trenera zatvorskog tima. Da ironija bude veća, kasnije je prebačen na Daleki istok Rusije da trenira tamošnji "Dinamo". Zatim mu je dozvoljeno čak i da živi izvan zatvorskog kruga i da dovede obitelj.

Kako je Staljin spasio Starostina?

Ono što se dogodilo 1948. godine Nikolaj Starostin će kasnije okarakterizirati kao "istinit događaj s nevjerojatnim scenarijem". Pozvali su ga na telefon i rekli mu da je na vezi osobno drug Staljin. Ispostavilo se da je poznatom nogometašu telefonirao Staljinov sin Vasilij. On je bio poznat kao pokrovitelj sporta. Ovoreno je rekao Nikolaju da se bori za njegovu slobodu: "Zatvorili su vas bez razloga, to je jasno kao dan." 

Zahvaljujući protekciji Vasilija Staljina Starostin je dobio posao u tvornici i svaki mu se dan ispunjene norme računao kao dva dana zatvorske kazne. Tako je nakon dvije godine Nikolaj ranije pušten na slobodu.

Vasilij Staljin je želio da Starostin trenira njegov nogometni tim ratnog zrakoplovstva. Trener je doveden u Moskvu i vraćena mu je dozvola stalnog boravka u njegovom starom stanu. Ali čak ni svemoćni Staljinov sin nije mogao otvoreno kršiti zakone, a bivši robijaši nisu smjeli živjeti u radijusu od 100 kilometara od Moskve, tako da je Starostinu ta dozvola boravka ubrzo anulirana. Tada je Vasilij Staljin još jednom pokušao zadržati talentiranog trenera u Moskvi, primivši ga u svoj stan. Kasnije je Starostin u memoarima ironično opisivao tu "tragikomičnu" situaciju "ličnosti koja je bliska s djetetom tiranina" od koga je bio "osuđen ne odvajati se". "Zajedno smo odlazili u stožer, na treninge, u vikendicu. Čak smo spavali na jednom vrlo širokom krevetu. Vasilij Josifovič je obavezno prije spavanja stavljao pištolj pod jastuk", napisao je Starostin u knjizi "Nogomet kroz godine".

Jednom prilikom, kada je Vasilij poslom otputovao iz Moskve, pravosudni organi došli su po Starostina, spakirali ga u vlak i tako otjerali iz grada. Staljinov sin ga je ponovo vratio u Moskvu, ali je ubrzo zatim Starostin zbog grubog kršenja pravila boravka poslan u Kazahstan. Tamo je trebao ostanti doživotno, ali je nakon smrti Josifa Staljina 1953. godine rehabilitiran pa mu je dozvoljeno da se vrati u Moskvu.

Kako su se braća Starostin vratila nogometu? 

Nakon Staljinove smrti i ostala su braća puštena na slobodu. Petar je odlučio ne vraćati se nogometu. On je postao inženjer. Robija mu je ozbiljno narušila zdravlje, imao je težak oblik tuberkuloze, a zbog ozeblina mu je amputirana noga. Umro je 1993. u svojoj 84. godini.

Ostala trojica su se vratila omiljenom sportu i bavila se njime do kraja života. Andrej je predvodio reprezentaciju SSSR-a, a Aleksandar je postavljen na čelo Nogometne federacije. Obojica su umrla tijekom 1880-ih.

Nikolaj se vratio u rodni "Spartak", na čelo sportskog društva, i na toj je funkciji ostao sve do 1992. godine. Nakaon raspada SSSR-a sudjelovao je u stvaranju Profesionalne nogometne lige Rusije. Živio je 93 godine. Umro je 1996. i ostao zapamćen u povijesti kao jedan od najznačajnijih predstavnika sovjetskog i ruskog nogometa.

Tijekom staljinističkog Velikog terora ubijeno je ili završilo u logorima i zatvorima preko milijun ljudi. Među njima tisuće žrtava bili su vezani za sport, a mnogi i istaknuti prvaci, piše Ruski vijesnik. 

30. srpnja 1937. godine bila je potpisana Operativna naredba NKVD br. 00447 o "Operaciji represije bivših kulaka, zločinaca i drugih antisovjetskih elemenata". Tako je započeo takozvani Veliki teror. U kategoriji drugih antisovjetskih elemenata mogao se naći svatko. Dovoljna je bila samo nečija dojava pa da budete osumnjičeni za špijunažu ili čak spremanje zavjere protiv Staljina.

U godinu i pol dana uhićeno je preko milijun ljudi, oko 700 000 ubijeno, a ostali su protjerani u GULAG. Tisuće zatvorenika i ubijenih imali su bliske veze sa sportom.

Veliki popularizator šaha, Vasilij Ruso umro je u logoru

Vasilij Ruso bio je slikar i kipar, ali upravo zahvaljujući njemu SSSR je postao šahovska velesila u kojoj je stasalo toliko prvaka.

Mladi Vasilij Ruso 1900. godine došao je iz provincijske Odesse u prijestolnički Peterburg, kako bi studirao na Akademiji umjetnosti. Igrom slučaja dospio je u restoran Dominik u kojem se igrao šah. I sam je naučio igrati i prvo između ostalog bio opčinjen igrom dame, tom lukavom, tako varljivo jednostavnom i tako misteriozno kompliciranom igrom.

Poslije građanskog rata Ruso se skrasio u Moskvi i u razdoblju između 1920. i 1923. godine, kako je govorio, radio na popularizaciji igranja šaha i dame u Moskvi. Predsjednik Visokog vijeća za fizičku kulturu i sport, Konstantin Mehonošin pozvao je 1924. godine Rusoa da preuzme organizaciju pokreta popularizacije šaha i dame širom Sovjetskog Saveza.

Entuzijast Ruso nije samo osnovao brojne sekcije, već i organizirao prvenstvo u šahu i dami, Svesaveznu sekciju za šah i damu, izdavao časopis posvećen ovim sportovima, pisao priručnike i bio istinski posvećenik svog posla.

Međutim, u vrijeme Velikog terora, Mehonošin je ubijen. On je bio jedan od suradnika Lava Trockog, najvećeg Staljinovog neprijatelja u partijskim obračunima. Krajem tridesetih godina prošlog stoljeća Staljin je odlučio osloboditi se svih trockista.

Neposredno poslije toga iz apsurdnih razloga biva uhićen i Ruso, Mehonošinov štićenik. Šahist je osuđen na pet godina logora. Uslijed teških poslova na sječi šume i vrlo loše ishrane, koja je postala još slabija početkom Drugog svjetskog rata, Rusoovo zdravlje se naglo pogoršalo i on je umro 1942. godine, neposredno pred odsluženje kazne.

Skakač rekorder deset godina proveo u logoru

Nikolaj Kovtun bio je rođeni talent. Sa 17 godina sudjelovao je na prvim natjecanjima u atletici i bez bilo kakvih priprema skakao u vis 1,70 metara i preko šest metara u dalj.

Iz provincijskog Rostova na Donu gdje je Kovtun studirao i trenirao pozvan je u Moskvu. Trener je bio oduševljen njegovim darom, a i suparnici su ga smatrali genijalnim sportašem. Sjajno je skakao kako u vis, tako i u dalj. Poslije samo tri treninga uspio je savladati i skok s motkom i odmah ostvario odlične rezultate.

Nikolaj Kovtun je 1937. godine bio prvi sovjetski skakač u visinu koji je ostvario rezultat od 2,01 metar. Trener je bio siguran da će uspjeti postići novi rekord, ali je Nikolaj te godine uhićen i to na treningu.

U njegovom stanu obavljen je pretres, a supruzi "narodnog neprijatelja" s bebom naređeno je da napusti Moskvu. Traženo joj je i da se odrekne muža, međutim ona to nije učinila.

Kovtun je osuđen na deset godina i poslan na izdržavanje kazne na krajnji sjever zemlje, u logore Noriljsk i Vorkuta, poznate po zastrašujućim uvjetima za rad na najjačim mrazevima, kao i lošoj hrani.

Iz kojeg razloga je mladi skakač mogao biti uhićen? Jednostavno nije imao sreće s mjestom rođenja... Kovtun se rodio u kineskom gradu Harbin na granici s Rusijom. Njegovi roditelji gradili su tamo željeznicu. Poslije revolucije Sovjeti su prugu prodali Kinezima, a tisuće graditelja vratilo se kući. Međutim, 1937. godine svi oni, kao i članovi njihovih obitelji, proglašeni su špijunima koji su navodno pripremali diverzije u korist Japana.

Poslije deset godina logora i gladi, Kovtun se vratio obitelji 1947. godine. Za suprugu "narodnog neprijatelja" nije bilo posla, a uslijed rata svuda je vladala glad. Međutim, uskoro je Kovtuna zahvatio novi val represije, a 1948. godine donesen državni ukaz o slanju posebno opasnih državnih zločinaca na doživotno progonstvo u udaljene krajeve zemlje. Na taj način htjelo se da se bivši zatvorenici koji su bili svjedoci strahota Velikog terora "sklone" što dalje.

Poslije Staljinove smrti Kovtun je rehabilitiran. Prvo je predavao tjelesni u školi, a kasnije radio na Institutu za fizičku kulturu kao rukovoditelj atletske dvorane. Rehabilitirani su i njegovi rekordi koji su ranije bili izbačeni iz povijesti sporta.

Tenisač Arčil Mdivani osuđen bez suda na strijeljanje

Arčil Mdivani se bavio tenisom od najranijeg djetinjstva. Dvadesetih godina prošlog stoljeća to je bio elitni sport, a Arčilov otac Budu Mdivani ugledni gruzijski političar, koji je htio sinu osigurati sve najbolje u životu. Kada je postao trgovinski predstavnik SSSR-a u Francuskoj, Arčil ga je posjećivao i pratio europski tenis koji je bio napredniji od sovjetskog. Ono što je tamo video Arčil je demonstrirao na terenu u SSSR-u, a na njegovim nastupima tribine su bile prepune. Preselio se u Lenjingrad, postao višestruki prvak i jedan od najboljih tenisača tridesetih godina prošlog stoljeća.

Apolitični Arčil stradao je zbog svog porijekla. Njegov otac bio je boljševik i visokopozicionirani partijski radnik koji je u više navrata obavljao važne funkcije u inozemstvu. Međutim, početkom dvadesetih godina napravio je pogrešan izbor i po pitanju partijske nacionalne politike podržao Lenjina, a ne Staljina. Poslije Lenjinove smrti postao opozicija Staljinu i stao na stranu Lava Trockog. Krajem dvadestih godina prošlog stoljeća bio je uhićen i odrobijao tri godine, ali su se i kasnije, tokom Velikog terora toga prisjetili.

Tenisačev otac, majka i brat uhićeni su 1937. godine, dospjevši na "spiskove za pogubljenje" posebno opasnih "štetočina" koje je čekalo strijeljanje bez suđenja i istrage.

Kružila je legenda kako je podmukli Staljinov suradnik Lavrentij Berija odlučio se našaliti s tenisačem i obećao da će pustiti njegovu obitelj iz zatvora ukoliko ovaj pobijedi na turniru. Arčil je posljednjim atomima snage uspio pobijediti, međutim na zabavi poslije meča shvatio je da je to bila prevara i da njegova obitelj neće biti puštena.

Beriji je u ljutnji javno rekao da u njegovoj obitelji nikako ne može biti neprijatelja naroda. Berija mu takvu drskost nije mogao oprostiti.

Arčil je uskoro bio uhapšen. Osuđen je na strijeljanje zbog veze s vođom kontrarevolucionarne trockističke organizacije Budom Mdivanijem (dakle rođenim ocem), kao i zbog pripreme atentata na Beriju.