Međutim, udruženja i fondacije upozoravaju na tihe posljedice koje se ne vide odmah. Povećanje minimalne plaće, iako korisno za pojedine radnike, stavlja veliki teret na one organizacije koje nemaju mogućnost da generišu profit niti da teret troškova prebace na krajnje korisnike. Radi se o nevladinim organizacijama (NVO), posebno onima koje pružaju socijalne usluge, zapošljavaju marginalizovane grupe i brinu o najosjetljivijim slojevima društva. Upravo one sada stoje pred izborom: ili smanjiti broj zaposlenih ili zatvoriti vrata.

Brojevi koji otkrivaju trendove

 , u nevladinom sektoru u Bosni i Hercegovini radilo je prosječno oko 8.200 ljudi. Na prvi pogled, to je respektabilna brojka za sektor koji godinama nema institucionalnu podršku države. Međutim, dublja analiza pokazuje zabrinjavajući trend. Tokom 2024. godine zaposlenost u NVO sektoru je padala gotovo iz mjeseca u mjesec.  

Na prvi pogled, 86 ljudi manje ne zvuči dramatično. Ali ako se zna da većina tih radnih mjesta dolazi iz organizacija koje rade sa socijalno ugroženim kategorijama – osobama s invaliditetom, mladima bez roditeljskog staranja, siromašnim porodicama ili starijim licima – jasno je da svako radno mjesto nosi višestruku društvenu vrijednost. Kada jedna organizacija otpusti jednog zaposlenog, to često znači i da desetine korisnika ostaju bez podrške.

Najmanji broj zaposlenih zabilježen je u  . godine, kada je sektor pao na 8.103 radnika. Ta brojka najbolje ilustruje osjetljivost NVO sektora na ekonomske pritiske i nedostatak stabilnih izvora finansiranja. Oscilacije od mjeseca do mjeseca pokazuju da organizacije često balansiraju na ivici održivosti, zavisno od dinamike donatorskih uplata, grantova ili lokalnih projekata.

Ko zaista zarađuje više od 1.000 KM?

Struktura plata otkriva dodatne slojeve problema. Često se u javnosti misli da su NVO-i poslodavci koji nude sigurne, stabilne i dobro plaćene poslove. Međutim, podaci za 2024. godinu pokazuju drugačiju sliku. što na prvi pogled djeluje kao pozitivna informacija. Ali kada se detaljnije pogleda kretanje kroz godinu, vidi se da je upravo srednja grupa radnika, s primanjima između 800 i 999 KM, najviše pogođena.

Drugim riječima, organizacije su bile prisiljene „izgurati“ radnike iz srednjeg platnog razreda i podići ih iznad minimalne, ali često nauštrb ukupnog broja zaposlenih.

Ovakva struktura sugeriše da su poslodavci u civilnom sektoru birali između dva loša rješenja: ili povećati platu iznad 1.000 KM i time dodatno opteretiti budžet, ili otpustiti radnika da bi preživjeli finansijski pritisak. U oba slučaja, gubitnici su oni koji rade na terenu i građani kojima je pomoć potrebna.

NVO-i pod pritiskom

Nevladine organizacije u BiH često funkcionišu na principu projektnog finansiranja. To znači da sredstva dobijaju na osnovu konkurisanja na grantove međunarodnih organizacija, ambasada ili povremenih javnih poziva lokalnih vlasti. U takvom sistemu, svaka promjena u troškovima poslovanja ima ogroman odjek.

Za razliku od privatnih kompanija, NVO-i ne mogu jednostavno podići cijenu svojih usluga. Oni ne prodaju robu niti nude tržišne usluge, već rade u javnom interesu: pružaju psihosocijalnu podršku, dijele humanitarnu pomoć, organizuju obrazovne radionice, rade s mladima i osobama s invaliditetom. Njihovi korisnici su upravo oni koji najmanje mogu platiti te usluge.

Povećanje minimalne plaće stavlja ih „između dvije vatre“. S jedne strane, imaju obavezu da poštuju zakon i povećaju plate zaposlenima. S druge strane, nemaju nikakav mehanizam da pokriju dodatne troškove. Za razliku od privrednih subjekata, njima nisu obećane državne subvencije ni olakšice zaključuju predstavnici organizacija poput

Posljedice po najugroženije

Najtragičnije posljedice ovog pritiska osjećaju upravo najranjivije grupe. Tokom 2024. godine više organizacija bilo je primorano otpustiti radnike s invaliditetom, iako su godinama ponosno isticale da zapošljavaju te osobe i omogućavaju im  

Razlog za otpuštanja bio je jednostavan – organizacije nisu mogle obezbijediti dodatna sredstva potrebna da njihove plate podignu na novi zakonski minimum. Posljedica je dvostruka: ne samo da su osobe s invaliditetom izgubile posao, nego te organizacije sada tri godine ne mogu aplicirati na projekte Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom FBiH. Dakle, gubitak je i za organizacije i za same korisnike.

Ovakvi primjeri pokazuju da državne mjere, iako donesene s dobrim namjerama, mogu proizvesti kontraefekte kada se zanemari specifičnost jednog sektora.

Finansijske i birokratske barijere

Drugi veliki problem s kojim se NVO sektor suočava jesu barijere u pristupu državnim subvencijama.  poziva pokazuje cijeli niz prepreka koje otežavaju rad civilnog društva. Među njima su: zahtjev da organizacija bude registrirana najmanje tri do pet godina prije apliciranja, komplikovani formulari, izostanak transparentnih kriterija, kao i činjenica da se često finansira samo dio traženih sredstava.

Iznosi koji se odobravaju  , pa je utisak mnogih organizacija da se konkursi raspisuju više radi forme nego stvarne pomoći. U praksi, takav sistem guši razvoj organizacija koje su ključne za pružanje socijalnih usluga. Posebno je apsurdno kada se zna da država sama nije u stanju da odgovori na potrebe građana, pa bi logično bilo da ojača upravo one aktere koji mogu popuniti praznine.

Nema dijaloga – nema rješenja

Jedan od najvećih  jeste potpuni izostanak dijaloga s vlastima. Predstavnici organizacija ističu da ih niko nije konsultovao kada se donosila odluka o povećanju minimalne plaće. Odluka je jednostavno donesena, a civilni sektor je o njoj saznao iz medija, isto kao i građani.

Takav odnos otvara pitanje demokratskog kapaciteta institucija. Ako se oni koji direktno rade s građanima i svakodnevno poznaju njihove potrebe ne pitaju za mišljenje, kome onda vlast zapravo služi? Stručnjaci upozoravaju da odsustvo dijaloga vodi ka slabljenju povjerenja između države i civilnog društva, a to je dugoročno pogubno i za jednu i za drugu stranu.

Šira društvena slika

Povećanje minimalne plaće ima i šire posljedice. Troškovi osnovnih životnih namirnica i zdravstvene njege u BiH već godinama rastu, a 2024. godina nije bila Sve više ljudi traži pomoć humanitarnih organizacija, od besplatnih obroka do paketa lijekova i higijenskih potrepština. Istovremeno, iste te organizacije ostaju bez finansijske stabilnosti i ljudskih resursa.

Troškovi osnovnih životnih namirnica i zdravstvene njege u BiH već godinama rastu, a 2024. godina nije bila izuzetak. Skuplja hrana, energenti i lijekovi doveli su do toga da sve veći broj ljudi traži pomoć humanitarnih organizacija. Samo u Sarajevu, prema procjenama organizacije  , broj korisnika njihovih javnih kuhinja u posljednjih godinu dana povećao se za gotovo 20%. To je jasan znak da rast plata u formalnom sektoru ne znači automatski i rasterećenje za najsiromašnije.[4]

Istovremeno, iste te organizacije ostaju bez finansijske stabilnosti i ljudskih resursa. To stvara začarani krug: što su građanima organizacije potrebnije, to one imaju manje kapaciteta da im pomognu. Ako se ovakav trend nastavi, BiH bi mogla doći u situaciju da se broj korisnika humanitarnih usluga poveća, dok se broj organizacija sposobnih da pruže tu podršku smanji.

Mladi – generacija na čekanju

Posebno zabrinjava položaj mladih. U zemlji u kojoj je stopa nezaposlenosti među mladima i dalje iznad 30%^[5], nevladine organizacije često su jedino mjesto gdje oni mogu steći prvo radno iskustvo, učiti kroz volonterizam i razvijati poduzetničke i društveno korisne vještine.

Međutim, povećanje minimalne plaće tjera mnoge organizacije da smanjuju broj pripravničkih i volonterskih programa.

To dugoročno vodi do pasivizacije mladih u društvenom aktivizmu. Ako mladi ne vide prostor da se uključe i doprinesu zajednici, BiH rizikuje da izgubi novu generaciju lidera, inovatora i aktivista. Umjesto društva znanja, postajemo društvo čekanja – čekanja da neko drugi riješi naše probleme.

Stariji i bolesni – zaboravljeni u računici

NVO sektor godinama je krpio rupe u sistemu socijalne zaštite kada je riječ o starijim i bolesnim građanima. Organizacije poput Merhameta ili Caritasa vode javne kuhinje, distribuiraju pakete hrane i lijekova, te osiguravaju kućnu njegu za stotine penzionera. Povećanje minimalne plaće, međutim, znači da će te iste organizacije morati smanjiti broj angažovanih radnika ili volontera.

Za starije građane to ima direktnu posljedicu: manje dostupnih obroka, manje posjeta na kućnom pragu, manje podrške u nabavci lijekova. Dok Vlada priča o makroekonomskim pokazateljima, stvarni ljudi ostaju bez usluga koje im život znače.

Marginalizovane grupe – prve na udaru

Posebno pogođene su marginalizovane grupe: osobe s invaliditetom, Romi, žene iz ruralnih zajednica i nezaposleni dugoročno. Za mnoge od njih, NVO-i su jedini prozor u svijet rada zbog omogućavanja sticanja prvih radnih angažmana, te potpore koju NVO sektor pruža upravo marginalizovanim grupama. Kada se ta vrata zatvore, alternativa je povratak u sivu zonu ili potpuna socijalna isključenost.

Ruralne zajednice – dvostruko zapostavljene

Ruralne zajednice često su dvostruko zapostavljene – i od strane države i od strane međunarodnih donatora. Nevladine organizacije su bile most koji je dovodio osnovne programe obrazovanja, zdravstva i kulturnog života u sela. Ako taj most pukne, sela ostaju sama.

Za mlade u ruralnim sredinama to znači još veću vjerovatnoću da će se iseliti. Ako lokalno udruženje ne može organizovati ni sportske aktivnosti ni edukacije, a država im ništa ne nudi, logičan izbor postaje odlazak u Njemačku ili Austriju. Tako NVO sektor, iako mali, zapravo ima direktan utjecaj i na migracijske procese.

Migranti i izbjeglice – zaboravljena humanost

Bosna i Hercegovina je već godinama tranzitna ruta za migrante i izbjeglice. Većina humanitarne pomoći koju te osobe dobijaju dolazi upravo od nevladinih organizacija i međunarodnih agencija. Ako se kapacitet tih organizacija smanji, postavlja se pitanje: ko će se brinuti za hiljade ljudi koji prolaze kroz našu zemlju?

Potreba za novim zakonskim rješenjima

Izlaz iz ovakve situacije moguće je tražiti u donošenju posebnog zakona kojim bi NVO-i bili uključeni u sistem subvencija. Analiza predlaže da godišnji iznos subvencija za NVO sektor iznosi 0,6% budžeta Federacije BiH. Prevedeno na brojke, to bi značilo dodatnih 5 miliona KM godišnje, što predstavlja povećanje od 10% u odnosu na sadašnji nivo.

Na prvi pogled, taj iznos može izgledati skroman u poređenju s budžetskim milijardama koje se izdvajaju za različite institucije i agencije. Međutim, njegova društvena vrijednost bila bi ogromna. Uz relativno mali trošak za državu, stotine organizacija bi dobile stabilnost, a hiljade građana sigurnost da će podrška biti tu i sutra.

Za koga je ova reforma?

Na kraju, ostaje ključno pitanje: kome je povećanje minimalne plaće donijelo stvarnu korist, a kome teret? Radnici u privatnom sektoru konačno mogu računati na pristojniju osnovu. Ali nevladin sektor, koji predstavlja stub socijalne sigurnosti, ostao je izvan svih kalkulacija.

Bez sistemske podrške, posljedice će osjetiti oni najugroženiji – osobe s invaliditetom, siromašne porodice, mladi i stari koji ovise o uslugama NVO-a. Ako vlast ne promijeni kurs i ne uključi civilno društvo u proces donošenja odluka, povećanje minimalne plaće ostat će polovična pobjeda – plaćena previsokom cijenom.

Na portalu Vlade Fedeacije BiH je objavljena Uredba koja se odnosi na podršku nevladinom sektoru. Treba je pogledati i provjeriti da li i u kojoj mjeri se sprovodi kao i ko je nadležan za njeno sprovođenje? – ovo je suština cijele priče u stvari.

Za izradu ovog teksta kao glavi izvor korišteno je istraživanje i analiza Armina Avdića, te službena web stranica Vlade FBiH.

[1] Izvori: https://civilnodrustvo.ba/minimalac-od-1000-km-da-uz-subvencije-za-civilni-sektor/ ; https://civilnodrustvo.ba/poziv-udruzenjima-i-fondacijama-potpisite-zahtjeve-civilnog-sektora-u-vezi-odluke-vlade-fbih-o-minimalnoj-plati/ ;
https://euronews.ba/bosna-i-hercegovina/aktuelno/9616/minimalna-plata-u-fbih-vise-od-stotinu-udruzenja-od-vlade-fbih-zatrazilo-mjere-nuzne-za-opstanak-civilnog-sektora;
https://avaz.ba/avaz-tv/ostalo/954875/civilni-sektor-u-problemu-zbog-povecanja-minimalne-plate-u-fbih-vlada-ima-rjesenje.

[2] Izvor: https://radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/zbog-povecanja-minimalne-plate-ugaseno-radno-mjesto-za-osobe-sa-invaliditetom-u-tuzli/607466;

https://www.072info.com/otkazi-osobama-s-invaliditetom-neutemeljeni-fond-refundira-doprinose-svima/

[3] Izvor : https://www.klix.ba/biznis/privreda/uporedili-smo-prosjecne-cijene-namirnica-2019-godine-i-danas-pogledajte-razliku/241217032

[4] Izvor: https://www.klix.ba/vijesti/i-dalje-vas-brinu-sitnice-ovo-su-price-gradana-sarajeva-kojima-je-kora-hljeba-luksuz/241227126; https://www.klix.ba/vijesti/bih/jedan-dan-u-restoranu-dobre-volje-u-sarajevu-250-obroka-za-socijalno-ugrozene-gradjane/230402016

[5] Izvor: https://bhas.gov.ba/Calendar/Category?id=13&page=4&statGroup=13&tabId=0

Projekat je podržan Ad Hoc grantom regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD) BiH, Center for Research and Policy Making (CRPM) Sjeverna Makedonija i Institute for Democracy and Mediation (IDM) Albanija a financijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.