Ono što je uradio Milorad Dodik osjetiće i deveto koljeno naraštaja u RS. Nije ni čudno što ga se i Vučić odrekao
Milorad Dodik nikada nije imao stvarnu međunarodnu moć. Njegov utjecaj proizlazi iz geografije, ne iz snage — iz činjenice da Republika Srpska, kao entitet unutar Bosne i Hercegovine, leži na raskrsnici interesa velikih sila. Dodik je godinama gradio karijeru na balansu: čas Moskva, čas Beograd, čas Bruxelles. Međutim, taj balans nestaje onog trenutka kad sankcije dođu iz Washingtona.
Sankcije su linija preko koje se ne može preskočiti samo retorikom. One otkrivaju prazninu iza blefa. U takvoj realnosti, Dodik ima samo jednu ozbiljnu kartu na stolu — slabljenje zavisnosti od Moskve, makar deklarativno.
Zašto je Moskva Dodikov jedini, ali i najopasniji adut
Godinama je gradio sliku sebe kao regionalnog promotora ruskog interesa. Sastanci s Putinom, retorika o „prijateljstvu sa Rusijom“, simbolična podrška ruskim narativima o NATO-u — sve to Dodika čini glasnim, ali ne i snažnim akterom.
Za Sjedinjene Države, ruski utjecaj na Balkanu uvijek je bio faktor rizika, ali do invazije na Ukrajinu taj rizik je bio podnošljiv. Danas nije. Danas se računa svaka glasna pro-ruska izjava. Danas Moskva nije saveznik koji garantuje politički kapital, nego teret koji dovodi sankcije direktno na glavu onoga ko je brani.
Amerika Dodika ne vidi kao lidera, nego kao ruski produžetak u BiH, jedinu političku figuru u Evropi koja otvoreno prijeti secesijom i narušava postdejtonski poredak.
Zato Washington očekuje samo jedno:
distanciranje od Moskve — makar signalno, makar polovično.
Uloga Srbije: Vučić je tiho digao ruke od Dodika
Ovdje se mora razumjeti i ključni faktor: Beograd.
Aleksandar Vučić godinama je balansirao između Zapada i Rusije, ali trenutna geopolitika mu ne ostavlja mnogo prostora. Srbija:
- želi evropske fondove i investicije,
- pokušava privući globalne korporacije,
- gradi narativ ekonomske stabilnosti,
- i ne želi biti upisana kao ruski surogat na Balkanu.
U tom kontekstu, Dodik više nije partner nego smetnja.
Zašto je Vučić digao ruke?
- Dodik ruši njegov narativ stabilnosti koji je neophodan za pregovore s EU.
- Dodik svojim izjavama učvršćuje percepciju da je Srbija dio ruskog geopolitičkog fronta.
- Svaki Dodikov konflikt prelijeva se na Srbiju, a Vučić to ne želi pred izbore i investitore.
- Srbija želi ostati faktor stabilnosti, a Dodik proizvodi suprotno.
Vučićeva distanca nije javna, ali je politički vrlo stvarna.
U Washingtonu je to shvaćeno kao implicitna poruka:
„Dodik je sada vaš problem, ne naš.“
To Dodika ostavlja bez najvažnijeg regionalnog oslonca.
Zašto bi Dodik uopće razmatrao distanciranje od Rusije
Jer mu ništa drugo nije preostalo.
Rusija ga može podržati simbolički, verbalno, medijski — ali ga ne može spasiti sankcija. Ne može mu omogućiti pristup globalnim finansijskim tokovima, niti osigurati ulazak na međunarodno tržište.
Beograd mu više ne pruža politički kisik kao nekad.
Dakle, Dodik se nalazi u zoni u kojoj:
- Evropa ga je otpisala,
- Srbija se povlači,
- Rusija ne može pomoći,
- SAD drži sve karte.
U takvoj konstelaciji, jedina stvar koju može ponuditi — i koja ima realnu geopolitičku vrijednost — jeste slabljenje ruskog utjecaja u regionu.
Šta bi distanciranje od Moskve konkretno značilo
Zapad ne očekuje da Dodik prekine stare veze.
Ni da prestane voljeti Putina.
Ni da promijeni ideologiju.
Washington želi nešto jednostavnije, ali strateški važnije:
- manje javnih sastanaka s ruskim zvaničnicima,
- manje ruske retorike u javnim nastupima,
- manje prijetnji secesijom koje Moskva koristi za propagandu,
- otvaranje prostora za američke energetske i infrastrukturne projekte,
- tihu saradnju sa zapadnim sigurnosnim strukturama,
- smanjivanje prisustva ruskih “savjetnika” i medijskih mreža u RS-u.
Ništa od toga ne bi promijenilo Dodikovu politiku — ali bi promijenilo percepciju.
A percepcija je ono što Washington koristi kao osnovu za donošenje odluka o sankcijama.
Kako bi SAD procijenile takav ‘deal’
Amerika ne traži idealnog demokratu.
Niti savršenog partnera.
Ono što traži je funkcionalan rezultat.
Ako Dodik ponudi:
- jasne signale udaljavanja od Kremlja,
- smanjenje destabilizujuće retorike,
- otvaranje vrata američkim projektima,
- prestanak blokada institucija BiH,
- saradnju koja smanjuje ruski upliv u region,
to je paket koji Washington može razmotriti — čak i ako znaju da se radi o taktičkom potezu, a ne stvarnoj promjeni uvjerenja.
Jer SAD ne traži ljubav — traži manje ruskog prisustva.
Gdje se u toj priči nalazi Vučić?
Vučić igra sofisticiranu, često dvosmjernu diplomaciju.
On zna da je Dodik preopterećen sankcijama i da više ne može igrati „balans“ igru.
U trenutku kad je jasno postalo da Dodik zapadnim silama donosi više problema nego koristi, Vučić je povukao logičan potez:
distancirao se od Dodika kako bi spasio sopstvenu međunarodnu poziciju.
To znači:
- Beograd neće spašavati Dodika od američke politike.
- Beograd neće ulaziti u konflikte zbog njega.
- Beograd je spreman pustiti ga „niz vodu“ ako to znači jačanje odnosa sa EU i SAD.
Za Dodika, to je politički šok.
On deceniju gradi narativ da je uz Srbiju. A sada je sam.
Dodik između tri sile — i sve tri ga guraju u istom smjeru
Kad se uzme u obzir sve:
- Rusija je simbolički saveznik, ali realno nemoćna da mu pomogne.
- Srbija ga je strateški napustila.
- Evropa ga je sankcionisala i politički izolovala.
- Sjedinjene Države drže sve ključeve njegovog političkog opstanka.
U takvom okruženju, Dodik nema mnogo opcija.
Jedina valuta koju može ponuditi SAD-u je udar na ruski utjecaj — makar u formi, makar parcijalno, makar tiho.
Dodikovu budućnost više ne određuje Moskva, niti Beograd.
Određuje je spremnost da pregovara sa Washingtonom — i cijena koju je spreman platiti.
A prva stavka na tom računu je jasna:
manje Moskve u Banjoj Luci.
antiportal.ba/
