11.12.2020. (petak), završavam nastavu i obavezno prođem kroz grad a skoro uvijek me neko od drugova svrati da me nešto upita ili da mi nešto zanimljivo i aktuelno u Bugojnu kaže i ispriča.

U tom kafiću/restoranu ma svi raspravljaju o sječi šume na titovoj vili Gorica i pokazuju mi fotke balvana, blata i sa gorčinom i osudom sve komentiraju i oštro osuđuju. Kažem da nemam nikakve informacije o tome ali ću sve saznati jer i mene to još više pogađa iz mnogo razloga koji mi poput zapretanog sjećanja pokulja iz podsvijesti i najfinijih kutova duše i srca...

Brdo nadomak Bugojna Gorica prije 2. svjetskog rata je bila golet, za vrijeme 2, svjetskog rata tu su bili njemački bunkeri odakle zu kontrolisali sav dio Bugojna prema Gornjem Vakufu... Priča mi jedan tadašnji dječak a danas odrastao i već star čovjek  kako se sjeća tih bunkera i kako su njega kao dječarca Nijemci zbog kovrdžave kose simpatizirali toliko da kad bi imali dojavu o napadu partizana da su dolazili u njegovu kuću i pozivali ga da se skloni iz kuće u njihov najsigurniji bunker ili sklonište kako ne bi slučajno nastradao jer će se pucati na sve strane...

Iza 2. svjetskog rata i danas ima onih koji se sjećaju kako su pošumljavali Goricu...

Sjećam se motela „Akvarijum“ i obližnjeg ribnjaka gdje sam kao gimnazijalac izlazio sa rajom na to za nas kultno mjesto izlaska gdje je svirao bugojanski bend „Spektar“...

Sjeća se da je Tito tu odsjedao dok se nije napravila vila Gorica (ima mnoštvo fotki Titovih sa motela  a ja imam čak i foto album Titovih boravaka u prekrasnom ambijentu koji bi bi i danas bio moderan jer je po svojoj gradnji i suštini bio ispred svoga vremena...

Pa se onda u sklopu Olimpijade napraviše i olimpijski bazeni i igrališta za veliki tenis gdje smo dodatno provodili svoje mladenačke dane...

Pa 1980. moja gimnazijska matura bila je na motelu uz muziku pomenutog bugojansko benda...

1974. se izgradi Tiova vila (prvi, stari dio) i ona bijaše čuvana stražom i dostupna samo odabranim iz dadašnje vrhuške BiH i jugoslavije...

Pa 1979.išao sam kao gimnazijski maturant za novodoraćeni dio saditi cvijeće i razvlačiti busenove trave (mislim da je bilo proljeće i da su nam govorili da to moramo brzo završiti jer se očekuje dolazak Tita, naravno da nam je bilo plaćeno za taj rad na konto ekskurzije...

Sjećam se novembra te 1979. kada je Tito ponovo došao i trebao ostati 7 dana a ostao je na svoju ruku do kraja novembra kako bi za 25, novembar uputio prigodnu čestitku za naš Dan državnosti a poruku svima u Jugoslaviji da čuvaju bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga i hvaleći BiH kao primjer toga...

Raif Dizdarević mi je pričao uživo os vojim boravcima sa Titolm na vili pa sam napravio i finu priču kada su tu boravili i Tito i Raif odakle su pratili izgradnju  spomen obilježja u Jablanici a posvećenog Bitki na Neretvi (priča sa naslovom „35, godina Bitke na Neretvi“)...

I sam Tito je na vili predsjedniku Kekonenu (predsjedniku Finske) pričao da je za vrijeme rata negdje u rejonu Gorice boravio a da su mu iz obližnje Gračanice donosili hranu...

1985 ili 1986. kao nezaposleni fakultetlija sam čistio okolni park (tu je već bio Muzej „Tito u ovom kraju)...

1987. sam radio kratko vrijeme kao vodič u muzeju i sjećam se komentara jednog Austrijanca koji je vraćajući se sa mora posjetio muzej rekavši kako je obišao skoro sve iole značajnije graševine, dvorce, zamkove, vile, muzeje Evrope ali da nigdje nije našao toliko ljepote i sklada, spoja novoga i staroga stila gradnje. drvo, staklo , beton, cigla i prekrasna borova šuma...

Iste te godine na muzeju se sjećam da je u 6. mjesecu najatraktivnija za posjetioce je bila medvjedica sa nekoliko mečića što je skoro svaki dan tu ispod muzeja bii divlji jagodnjak kojim su se slasno gostili ne obraćajući pađnju na nas... Mečka je negdje provalila visoku ćeljeznu ogradu u potrazi za hranom... Prvotna ideja je bila da se ograda zavari i medvjedica uhvati i udalji a onda se od toga odustalo kad se vidjelo da je ona bezopasna i glavna atrakcija za posjetitelje koji se tu trefe za njenih posjeta...

1992. (maj) tu sam svaki dan dolazio na sastanak Zajedničke odbrane grada Bugojna...

Sjećam se i sukoba 1993. na Vili je ostao HVO kao uporišna tačka odakle se žestoko tuklo po Bugojnu a pripadnici Armije BiH nisu htjelio dejstvovati težim oruđem jer je to ipak Titova vila i ponos Bugojna...

Sjećam se i plamena namjerno izazvanog od starne HVO-e prilikom povlačenja pa i o tim ratnim danima imam priču kako je Titov kapitalac (odstrijeljeni medvjed) završio u Njemačkoj...

Poslije rata čuveni doktor Asim Kurjak koji je prije rata imao svoju kliniku na Vili ponovo je izrazio ćelju da vrati tu svoju kliniku, ali jok, neki su već 1990. došavši na vlast odlučili zatrti ako je moguće svaki i najmanji trag što tukne na ono prije njih jer prije njih nije niko i nišpta bilo pošto sve počinje tek od njih (kako ciničniji stari Bugojanci kažu „anamo njih“) i sa njima...

Redovno sam prvo biciklom a onda i autom odlazio na vilu prisjetiti se tih starih dobrih vremena a onda i sa gostima koji izraze želju da vide čuvenu Titovu vilu Gorica pa im ja sa zadovoljstvom ispričam mnogo toga i iz prve ruke o ovom kultnom bugojansko mjestu, plućima Bugojna, sa dalekom i zanimljivom prošlosti ove jedinstvene oaze pozitivne energije kojom ono zrači i sa kulturnog, istorijskog, ekološkog, političkog i jedinstvenog mje3sta Bugojna...

I kad sam bio na vili u subotu i nedjelju (11. i 12.12.2020. godine jer me zanima kao i mnoge druge Bugojance šta se tu dešava oni koi to čine ponoviše mi bezbroj puta kako se to mene ne tiče i kako to nije moj posao kao profesora, e pa itekao me se tiče, i baš tu mi je mjesto, jer sam ja odavno već pronašao i otkrio Bugojno u sebi i cijeli život ga iznova otkrivam i sve više volim, ali ni ovaj tekst neće uvjeriti u ovo one koji su umjesto Bugojna u sebi otkrili sebe u Bugojnu...

Meni je Bugojno u srcu, duši, pameti, životu a nekima je samo na jeziku i još više u džepu...

----------------------------------------------------------------------------------------------------

Uslijedila je adekvatna reakcija Bugojanca broj 1 – načelnika Hasana Ajkunića da se sve zaustavi i dodatno preispita ovaj ekocidni atak na bugojanska pluća, srce, dušu, povijest našega grada...

A da kažem kako je Haso niz puta i prije stao stao odlučno, hrabro i bezrezervno u borbu za spašavanje niza kulturno-historijskih spomenika Bugojna kao što su:

• Izvlačenje preostalog umjetničkog blaga Stipe Ledića (uz prisustvo akademika Stipe) iz njegove devastirane majstorske radionice u krugu nekadašnje Gorice (gdje je danas trgovački centar „Bingo“)

• Renoviranje miniranog kamenog Para zaljubljenih koji je bio ispred hotela „Kalin“ te njeno postavljanje ispod žalosne vrbe kod Gimnazije

• Spašavanje stećka ispred nekadašnje Umjetničke galerije (danas stara zgrada invalida) i njegovo postavljanje ispred Gimnazije

• Odbrana od pomjeranja Partizanskog spomenika ispred Gimnazije

• Nabavka novih bronzanih figura narodnih heroja Stipe Đereka i Vojina Paleksića jer su stare biste ukradene

• Odbrana prodaje stećaka ispred hotela Kalin

• Ponovno postavljanje pronađenih figura Seke i brace(koje su takođe bile ukradene pa zahvaljujući policiji ponovo pronađene

• Pokušaj vraćanja velikog Partizanskog spomenika u Partizanski park (doduše neuspješan zbog intervencije nadobudnih i isključivih čuvara i interpretatora novije historije Bugojna a koja se temelji na negaciji svega onoga od prije rata, jer historija počinje od njih, a ne tamo od nekih prije („anamo njih“)...

• Neka se i ovdje pomene još jedna Hasina odbrana vile Gorica odnosno Bugojna.

Bugojno, 14.12.2020.

Viktor Dundović, prof.