Vahid Duraković dobitnik druge nagrade “Zija Dizdarević”

Proglašenjem pobjedničkih priča prispjelih na nagradni konkurs za najbolju kratku priču, završena je 41. Književno-kulturna manifestacija „Susreti Zija Dizdarević“ Fojnica.

Među 106 priča, prispjelih iz BiH, regiona i inostranstva, najboljom je proglašena priča „Žica“, pjesnikinje iz Tešnja Melide Travančić.

Drugonagrađena je priča „Autobuska stanica ofarbana u žuto“, autora Vahida

Durakovića iz Bugojna, koja, kako je istaknuto u obrazloženju, sjajno oslikava atmosferu savremene socijalne slike Bosne i Hercegovine.

Trećenagrađeni je Faris Rastoder iz Sarajeva za pripovijetku „Maska bez lica“.

U nastavku možete pročitati priču.

AUTOBUSKA STANICA OFARBANA U ŽUTO

U sitne sate, u provinciji radi samo jedna kafana. Otvara se u pet ujutro, u vrijeme kad počnu dolaziti prvi putnici iz Njemačke. Iz Minhena autobus stiže u pola pet, drugi u pola šest kreće za Minhen. I tako svaki dan.

Kafana ima dvadesetak kvadrata. Za šank mogu stati tri osobe, kad se stisnu, pet u vrh glave. Po dvije drvene stolice, orunjene i izlizane, statiraju pored dva stola. Na stolovima su stolnjaci s crvenim i bijelim kockicama. Veliki prozor izdijeljen je drvenim pregradama i prekriven storom požutjelom od duhana. Kroz prozor se pogledom dočekuju i ispraćaju putnici na autobuskoj stanici ofarbanoj u žuto.

Muhko, starac sijede glave, je vlasnik, čistač i konobar kafene. Služi samo za šankom. Ruke mu drhte dok ispred Zijada stavlja šoljicu kafe.

- Austrija ili Njemačka? – kaže Muhko trudeći se da mu se kafa ne prolije.

- Minhen, Njemačka! – odgovara odsutno Zijad nalakćen na šank.

- Čemu se nadaš?

- Ničemu – odgovara Zijad dok polako istresa šećer u šoljicu, kao da broji zrna.

- Zašto onda ideš?

- Počeo sam da mrzim neke poznanike, prijatelje zbog politike, pohlepe… Mržnja

je opasna.

- Jadan je čovjek koji se ničemu ne nada.

- Jadan – nakon primjetne pauze odgovori Zijad.

- Šta ćeš raditi?

- Mijenjat pelene djeci od osamdeset godina.

Zijad srkne kafu, okrene se i baci pogled na perone.

- Mašala. Ima i gorih poslova, moj profesore.

Ulazna vrata zaškripe. Šepajući na desnu nogu, u kafanu ulazi Ćopo. U tri koraka se dogega do šanka.

- Nema mi još Goluba, Muhko!

- Doći će, ne brini – odgovori Muhko sipajući u čašicu rakiju za Ćopu.

Ćopo zagleda u sat pa se okreće, šara pogledom prema peronima na autobuskoj stanici ofarbanoj u žuto. Uzme čašicu i eksira rakiju.

- Ko je Golub? - upita Zijad.

- Ako hoćeš priču, moraš zvati, i meni, i Muhki, a možeš i sebi, a i ne moraš

sebi - kaže Ćopo pripaljujući motanu cigaretu.

- Duplu mora zvati, dobra je priča – doda Muhko.

- Tri duple, za priču i rastanak – reče Zijad udaljujući praznu šoljicu od sebe.

***

Ovako ti ja evo već trideset šest godina. Malo sam radio na građevini, pao sa skele, pravili one zgrade kod opštine, polomio dva rebra, kičmu uhelaćio, pa mi doktor napis’o: Ne može dizat teret, rasporedit na radno mjesto gdje ne treba potezat. I, kako tad, tako i danas, ovdje na autobuskoj stanici. Od prvog dana radim od četiri ujutro do dvan’est. Malo čistim, upisujem autobuse, i koji dolaze, i koji odlaze, govorim ljudima kad će koji doć’, kad koji krenut’. Nečije pismo pošaljem, nečije primim, i tako.

Koliko sam samo mileta doček'o i uputio. Još u onaj vakat, kad smo bili ozbiljna država, autobusa više nego sad auta. Mi smo, bolan, bili gigant. Svako jutro autobusima smo razvozili deset hiljada radnika. Sad sve stane u tri minibusa. A u firmi ostali ja i direktor. On ti je ovo kupio u privatizaciji i ofarb’o u žuto. Svima dao otkaz, ostavio samo mene. Ponekad mi dadne i platu. A ponekad dođe i njegova žena, prodaje karte, valjda i njoj nekad nešto dadne.

Svašta sam se ja ovdje nagled'o i nasluš'o. Ali ovo s ovim čovjekom, s Golubom, to ti nikad, nit vidi, nit ču. Ljudsku muku teško je ispričat a da čovjek ne ponizi čovjeka. A meni, vala, nije do toga, ali šta ću, dobra je priča, a i Golub mi je drag.

Ime tome evo već deset godina. Svake subote dođe i čeka. Sjećam se kao da je bilo jučer kad je prvi put doš'o. Ne diže glavu, kao da je nešto izgubio, samo ponekad, poput lopova, proviri odozdo, ispod oka. I tako hoda, viri jedan sahat, zagleda autobuse koji dolaze. I kad dođe autobus iz Minhena, on malo više podiže pogled, razgleda i ode. Ode, a ništa ne upita. A ja ti nisam navik’o da me ništa ne pitaju.

Prođe sedam dana, dođe opet subota, on bahnu. Malo sigurniji, pogled podig'o do mog trbuha. Dočeka autobus iz Minhena i ode. Možeš mislit, opet ništa ne upita. Sljedeće subote, ja već poč'o da izvirujem kad će se pojaviti. I, bogami, dođe, čeka. Ja ko hodam okolo, zagledam ga, sve mu se nagonim pred oči, ali on ni mukajet. Dočeka autobus iz Minhena i ode. I opet ništa ne upita. I, bolan, nikad nikog da dočeka.

E, dođe ti sljedeća subota, ja se, brate, spremio. Pa ne može se tek tako dolazit na moju stanicu, nešto ja kontam, a da se ja ne pitam i da ne znam šta se čeka. Utom, on izbi. Uvijek isti, kaputić, samotne hlače, crne cipele. Čim on na stanicu, ja njemu. Da mu bogdo nikad nisam priš’o. Ja ti, bolan, svoju muku nekako i podnesem, tuđu nikako.

"Čekam ženu iz Minhena", sve je što sam iscijedio iz njega. Reče to i izmigolji. Ali, subota po subota, navik'o ja na njega, a, bogami, i on na mene. A žene nikad.

Sad, dok dođe, pravo meni. I mi razbacimo koju. A vidim da on priča tek tako, stalno zavrće glavu prema putu otkud treba da se pojavi autobus iz Minhena. Valjda misli samo na ženu i djecu. I eto, tako već deset godina. Ja svake subote čekam Goluba, a Golub čeka svoju ženu iz Minhena i djecu.

On ti je meni sad ko voda, da ti nekad jedva izdržim od subote do subote. Govorio ja njemu da svrati nekad i drugim danom, ali kakvi. Samo subotom, veli on i ko malo se naljuti. Taj sahat s njim, od pola pet do pola šest, su ti meni sada ko hava, čini mi se ja bih skap'o kad se on ne bi pojavio.

Jednom malo zakasnio, neki’ pe'šest minuta, toliko sam se unervozio da sam se izder'o na pet putnika i tri vozača, pa sljedeći dan mor'o kod kapitaliste što voli žuto na raport.

A i on, vjeruj mi, toliko se udomaćio na mojoj stanici, da nekad pomislim da samo zbog mene i dolazi. Jedne subote, kad sam bio hasta, nisam doš'o na stanicu, on ti je sve putnike na stanici pit'o za mene. I te iste večeri doš'o u moj komšiluk, raspitiv'o se za mene. Nije htio u kuću, jer se ja i on samo na stanici viđamo, subotom od pola pet do pola šest. Nije otiš'o iz komšiluka dok ga nisu uvjerili da sam dobro.

Šta žena uradi od onakvog čovjeka. Ja mu samo jednom rek'o da ima i drugih žena, Allahu dragi kako me ispod oka ošinu onim crnim očima. Ode od mene, sjede na drugu klupu. Dočeka autobus iz Minhena, nje opet ne bi, kao i bezbroj drugih subota, i ode. Ode, a ne osvrnu se na mene. Pet subota nismo riječ progovorili, tek šeste se pozdravimo. I malo-pomalo, vratimo se na staro.

Nikad mu više nisam spomenuo ni njegovu, ni kakvu drugu ženu.

A da je vidiš, ko hurija je ona. Donosio mi slike, djeca ko dva leptira, dječak i djevojčica, Samir i Samira. Tuga me spopadne, brate, dok ga vidim.

Žena mu, kako on kaže, devedeset druge s dvoje djece otišla kod Švabe u Minhen. On bio ovdje. Rat prov'o u Civilnoj zaštiti. Kaže, nije se napatio. Im'o, i jest, i pit. I devedeset šeste, kad su pošte počele radit, dobije pismo od žene iz Minhena. Ona i djeca su dobro i pripremaju se da se vrate. Uskoro dobije drugo pismo, pa treće…

Pokaziv'o mi je sva ta pisma, mislim koverte, nije dao da ih čitam. Kaže, neugodno mu, stid ga, a nije ni u redu da meni čita šta mu žena piše. Ako žena sazna, može se naljutit pa mu više nikad neće pisat.

I u svakom pismu, naglašava Golub, fino je napisala da sljedeće subote dolazi sigurno. I da dolazi onim autobusom što stiže u pola pet ujutro.

I tako, od tad do danas, on čeka svake subote, a nje nikad. Poslije je dobiv'o još pisama, pokaziv‘o mi koverte. Ona opet piše da će doći sljedeće subote. On dođe i čeka, dođe autobus, a nje nema. Eto, neki dan mi je pokaz'o zadnje pismo, to je devedeset treće otkako je dobio ono prvo devedeset šeste.

Da ti vidiš samo te oči, tu radost kad se pojavi autobus. On zatreperi, zacakle mu se oči, netremice gleda, putnici izlaze, a nje nema. Pa uđe u autobus, gleda, zaviruje iza sjedišta, zagleda sećiju. Izađe, obiđe dva kruga oko autobusa. I kad završi drugi krug, klone. Oči mu se zamute, umrtve, tijelo smežgura ko stara paprika. Ništa ne govori, niti pogled diže. Poput olupine vuče nogu za nogom i odlazi sa autobuske stanice ofarbane u žuto.

I prođe sedam dana, eto Goluba opet. Razdragano poskakuje kao da je to prva subota. Sjedne i uvijek isto kaže: Javila je da će sad sigurno doći!

- Eno ga. Odoh ja kod njega, tražit će me. On neće u kafanu. Kaže, tamo idu

samo neoženjene loke.

***

Svi se okrenu prema autobuskoj stanici ofarbanoj u žuto, vide Goluba kako veselo poskakuje sa širokim osmijehom na licu. Ćopo ispi duplu šljivu naiskap i uputi se Golubu, šepa, ali kao da malo i poskakuje.

Zijad priđe prozoru, gleda kroz požutjelu storu. Ćopo i Golub razvukli osmijeh, tapšu se po ramenima, sjednu na klupu kao dva dječaka. Golub vadi komad hljeba, mrvi ga, ispred njega slijeću golubovi, ćopaju.

Na stanici je već gužva. Mladi ljudi tegle kofere, torbe, redaju se pored perona 6, gdje treba da stigne autobus iz Minhena na autobusku stanicu ofarbanu u žuto.

Zijad vidi kako Golub poskoči s klupe i krenu u susret dvospratnom autobusu koji se približavao peronu broj 6. I dok se autobus parkirava, Golub zagleda prema prozorima, ide lijevo, desno. Dolazi do prednjih vrata koja se usporeno otvaraju. Stoji pored vrata kao kakva straža, zagleda svakog putnika. Nakon što zadnji putnik izađe, utrči u autobus. Ide od sjedišta do sjedišta, iza svakog zagleda, dolazi do sećije, okreće se, gleda prazna sjedišta, gleda kroz prozore, dolazi do prednjih vrata.

- Nema više niko?

- Nema, Golube, nema više nikoga, moj Golube – odgovori vozač ne dižući

pogled sa izbrojanog novca kojeg stavlja u kovertu.

- A da možda nema neko pismo?

- Nema, Golube, nema!

- A da neko nije izaš‘o na druga vrata?

Pita Golub i u žurbi izlazi iz autobusa. Ponovo obilazi prispjele putnike na stanici, zagleda ih, mjerka, neke obilazi i po tri puta. Dva puta obiđe oko dvospratnog autobusa.

Dolaze druga dva vozača autobusa. Ulaze u autobus a za njima i putnici za Minhen. Gužva je, više je putnika nego sjedišta. Pored Zijada sjeda djevojka ćelave glave s minđuhom u nosu.

Zijad kroz prozor vidi Goluba kako odlazi sa autobuske stanice ofarbane u žuto, pogledom ga ispraća Ćopo. Golub zastane, malo se osvrne, pogleda prema autobusu, Zijad podigne ruku, maše mu. Golub se okreće i vuče nogu za nogom, nestaje iza žutog zida.

- Poznajete Goluba? – upita ćelava djevojka.

- Ne... A vi?

- Prvi mi komšija.

- Prvi komšija?

- Da. Dobar je Golub, nema nikog pa hrani golubove.

- Kako nema?

- Im'o mater, umrla ima deset godina.

- A žena i djeca?

- Nema.

- Pa ima ženu i djecu Minhenu!?

- Otkud vam to? Da bogdo ima, dobar je Golub. On bi bio super otac. Ali, kažem

vam, samac. Nikad se nije ženio niti ikog drugog imao osim svoje bolesne majke.