Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj tragedije prolaze gotovo neprimijećeno

 
Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj tragedije prolaze gotovo neprimijećeno, kao da se dešavaju u nekoj drugoj stvarnosti. U Tuzli, Dom penzionera izgorio je sa štićenicima unutra, starim ljudima koji su izgubili život jer sistem nije reagovao. U Jablanici, klizište i radovi u kamenolomu zatrpali su kuće i ubili civile u vlastitim domovima. BHRT se gasi pred našim očima, posljednji državni javni servis koji povezuje tri etničke stvarnosti u jednu informativnu cjelinu. Kada su se neki građani okupili ispred Parlamenta BiH u znak podrške BHRT-u, odazvalo se tek nekoliko stotina ljudi. Toliko malo da ulica djeluje prazno i nemoćno. Sve to bi u svakoj zdravijoj državi izazvalo višesedmične proteste, a kod nas – ostaje tišina.
  • Piše: Dino Mustafić

 

 

 

Dino Mustafić/arhiva

Zašto šutimo? Zato što smo odavno svučeni s uloge građana i pretvoreni u publiku. Ne vjerujemo da je država naša briga, već nešto „gore“ što nas se ne tiče. Tako reagujemo kao da gledamo tuđu nesreću. Etnička fragmentacija je ključna prepreka. Požar u Tuzli doživljava se kao problem „njihovog kantona“, tragedija u Jablanici kao problem „njihove općine“, a gašenje BHRT-a kao problem „njihove politike“. Fragmentirani građani šute, a vlast to savršeno koristi.

Decenije političkog terora, ekonomskih kriza i nesigurnosti stvorile su kolektivni pesimizam. Ljudi ne vjeruju da protest može mijenjati išta. Atomizacija društva, nedostatak snažnih sindikata, pokreta i opozicionih struktura dodatno razbija energiju. Strah od represije, gubitka posla ili etiketiranja paralizira i najhrabrije.

Ali fenomen šutnje ima i dublje sociološke korijene. U ovom društvu razvila se kultura pasivnosti i prihvatanja nepravde. Nepravda, nemar, korupcija i kriminal postali su svakodnevica bez ikakvih posljedica. Sistem nagrađuje loše postupke i kažnjava inicijativu. Građani koji vide kriminal i korupciju naučili su da se povuku i ne pokušavaju reagovati jer iskustvo pokazuje da ni država ni društvo neće pružiti zaštitu, niti će odgovorni ikada snositi kaznu. Ta kombinacija straha, frustracije i osjećaja nemoći stvara dugoročnu socijalnu pasivnost. Ljudi prestaju vjerovati da ikakva reakcija može promijeniti stanje, i tako se formira kolektivni osjećaj bespomoćnosti – fenomen koji sociolozi nazivaju „normalizacijom nenormalnog“.

Dodatno, postoji psihološki aspekt koji pojašnjava zašto trpimo toliko nepravde bez posljedica. U uvjetima gdje su ljudi stalno izloženi korupciji, kriminalu i nesposobnoj vlasti nastaje proces unutrašnjeg otuđenja. Građani se nauče „prihvatiti“ svakodnevnu nepravdu kao normalnu, jer je borba protiv nje iscrpljujuća i često beskorisna. Ovo se može posmatrati kao kolektivni mehanizam preživljavanja: ljudi odustaju od aktivnog učešća jer zaštita sopstvenih interesa izgleda nemoguća. Psihološki, formira se osjećaj da je vlastita energija beskorisna, a svaka reakcija ne samo da ne mijenja sistem nego može donijeti i lične rizike. To objašnjava zašto se i mali broj građana odaziva akcijama poput one za BHRT.

Pozitivni primjeri iz historije pokazuju da građanski bunt nije mit. U Slovačkoj 2018. masovni protesti nakon ubistva istraživačkog novinara doveli su do ostavke cijelog državnog vrha. Na Islandu 2009. građani su danima lupali šerpama ispred parlamenta i natjerali vladu na ostavku. U Rumuniji 1989. mirni protesti u Temišvaru preokrenuli su višedecenijsku diktaturu Nicolaea Ceaușescua. Svaki uspjeh počeo je jednim incidentom i jednim odlučnim glasom građana: „Dosta!“

Problem u Bosni i Hercegovini nije nedostatak razloga za pobunu. Razloga ima i previše. Problem je što smo naučeni da tragedije posmatramo kao „tuđe“, a ne kao „naše“. Protest nije luksuz, on je sredstvo pritiska, sredstvo vraćanja glasa onima bez moći, sredstvo da društvo postane akter, a ne publika. Ako ne reagujemo kada ginu starci, kada civili nestaju u klizištima, kada gase BHRT, kada se kriminal i korupcija odvijaju bez posljedica, šta onda čekamo?

Zemlja neće propasti zbog loših političara. Zemlja propada kada građani misle da se ništa ne može promijeniti.