Gotovo je postalo refleks reći da je demokracija „pod prijetnjom“. No dublji problem možda je u tome što se demokracija, u obliku u kojem danas postoji, ne prilagođava dovoljno kako bi odgovorila na izazove globalizirane epohe.

Širom Evrope, Sjedinjenih Država i velikog dijela globalnog juga, demokratski sistemi ne rade na preraspodjeli moći niti prilika – često učvršćuju početne prednosti u resursima kako bi ograničili konkurenciju i učešće, umjesto da ih osiguraju. Građanima se govori da je demokracija najbolji sistem koji imamo, ali njihovo životno iskustvo govori drugačije: sigurnosne prijetnje, stagnacija plata, nedostupno stanovanje, urušavanje javnih usluga i ekstremna koncentracija resursa i utjecaja na donošenje odluka u rukama nekolicine. Uz transnacionalnu privatizaciju sigurnosti i komunikacijskih kanala (od satelita do informacija), sama ideja nacionalno suverene države koja može garantirati sigurnost i demokratsko upravljanje u skladu s potrebama građana postaje iluzija.

Neugodna istina glasi da je ono što danas nazivamo „demokracijom“ postalo strukturno nesposobno da se uhvati u koštac s nejednakostima koje je samo pomoglo proizvesti. Kasnofazni neoliberalni ekstraktivni kapitalizam ispražnio je redistributivnu srž demokracije, pretvarajući je u ubrzivač nejednakosti umjesto u njenu protivtežu.

Demokracija danas ne može pouzdano ispunjavati svoje temeljne funkcije bez obnove. Ona je zamišljena tako da se stalno iznova promišlja, prilagođava i posreduje sukobe unutar elita i između elita i masa; mora evoluirati kroz deliberaciju, raspravu i učešće – a ne ostati zarobljena statusom quo.

Praćenje razočaranja
U teoriji demokratije često polazimo od dva ključna stuba onoga što čini demokratiju: konkurencije (ideja, predstavnika) i učešća (opće pravo glasa te prava i slobode informiranja, udruživanja i izražavanja, neophodni da bi se uopće moglo u potpunosti učestvovati). No, kako je Robert Dahl u svojoj „Poliarhiji“ slavno definirao, treći stub demokratije jeste da naše preferencije budu jednako vrednovane u vršenju vlasti. Drugim riječima, demokratija bi trebala pružiti jednakost glasa i zastupljenosti. U praksi je, međutim, danas riječ o sistemu u kojem koncentrisani vlasnici resursa diktiraju politike tako da dodatno blokiraju konkurenciju na tržištu i u društvu, dok se građani osjećaju sve manje zastupljenima.

Dugo smo slušali da napredne industrijske ekonomije i visok nivo razvoja pomažu demokratskoj konkurenciji, učešću i jednakoj zastupljenosti jer raspršuju ekonomske resurse potrebne za snažnu opoziciju, nezavisno civilno društvo i izgradnju sistema kočnica i ravnoteža koji mogu držati vlast odgovornom. No pravila igre su iskrivljena tako da još snažnije učvrste koncentraciju resursa. Primjerice, sudska presuda „Citizens United“ (Sjedinjene Države, 2010.) označila je prekretnicu u oblasti finansiranja izbornih kampanja, dopuštajući neograničeno trošenje korporacija na izbore, pravdajući to njihovim „pravom na slobodu govora“. Time se korporacijama daje nesrazmjeran utjecaj na politiku i eksponencijalno pojačava glas ultrasloja bogatih u odnosu na obične građane.

Kada građani shvate da čak ni „kandidati promjene“ ne mogu izmijeniti raspodjelu moći, prestaju vjerovati samom sistemu.

Političke stranke i kandidati često vode kampanju na obećanju promjene, ali nakon što budu izabrani, pokazuju se nesklonim ili nesposobnim da je provedu, jer su oblikovani i ograničeni istim globalnim ekonomskim strukturama koje su i ranije učvrstile postojeći poredak. Sjetimo se, naprimjer, Macronovog odbijanja da poništi poreske olakšice za bogate, ili nemogućnosti američkih administracija – bez obzira na stranačku pripadnost – da izazovu političku i ekonomsku dominaciju tehnoloških oligopola koji kontroliraju ne samo komunikacije nego, sve više, i infrastrukturu nacionalne sigurnosti. Kada građani shvate da čak ni „kandidati promjene“ ne mogu izmijeniti raspodjelu moći, prestaju vjerovati samom sistemu. Centar se urušava, a ekstremi desnice i ljevice približavaju se u zajedničkom preziru prema centrističkoj tehnokratiji.

Ovo razočaranje nije samo emocionalni ili narativni problem; ono je strukturno. Demokratsko obećanje pravednosti kroz jednaku zastupljenost zamijenjeno je logikom koncentracije resursa. To ograničava političku sposobnost da se isporuče rezultati upravljanja koji stvaraju legitimitet demokratskog sistema u cjelini: sigurnost, infrastruktura, zdravstvena zaštita, kvalitetno obrazovanje i društvena pokretljivost, te javne usluge, uključujući pristup čistoj vodi, zemljištu i zraku. Sistemi koji su trebali garantirati jednakost – oporezivanje, javne usluge, zaštita radničkih prava – oslabljeni su u ime konkurencije, ali u korist nekonkurentne tržišne i političke kontrole. Rezultat je demokracija koja preraspodjeljuje naviše.

Temelji povjerenja
Više nije dovoljno reći: „demokracija daje bolje rezultate od bilo kojeg drugog sistema“. Za mnoge, jednostavno, nije dala dovoljno. Odbrana demokratije mora se usmjeriti na suštinu – obnovu vjerodostojnosti kroz ono što politolozi nazivaju „ulazni legitimitet“ i „izlazni legitimitet“.

Izlazni legitimitet odnosi se na učinak – na to isporučuje li vlast pravednost, prilike i blagostanje. Ulazni legitimitet tiče se učešća – osjećaju li se ljudi saslušanim i zastupljenim. Ova dva oblika legitimiteta često su u napetom odnosu između participacije i tehnokratskog upravljanja. No duboko su međusobno isprepleteni: kada građani ne vide rezultate, moraju barem vidjeti puteve ka odgovornosti, povratnim informacijama i ispravci. Samokorektivni mehanizmi demokratije – nezavisne revizije, slobodan pristup informacijama, javna statistika te pravo na protest i organiziranje – nisu birokratski detalji. To su temelji povjerenja.

Ali moramo biti i jasno svjesni: vrijednost demokratije ne može se svesti isključivo na njen ekonomski učinak. Postoje trenuci krize, ekonomskih padova, ratova, ekoloških šokova, kada demokracija možda neće „performirati“ u kratkom roku. U takvim vremenima, njezina istinska snaga leži u očuvanju mira, zaštiti prava i pružanju mogućnosti buduće obnove kroz kapacitet samokorekcije.

Za mnoge je „demokratija“ postala sinonim za licemjerje: ratove „promocije demokratije“ u Iraku i Afganistanu, selektivnu međunarodnu pravdu koja kažnjava jedne dok štiti druge, te zapadne dvostruke standarde pred kršenjima ljudskih prava.

Čak i dok demokratski sistemi povremeno dobijaju ili gube na vjerodostojnosti, njihovi temeljni principi – vladavina prava, sloboda, borba protiv korupcije, sloboda izražavanja – i dalje snažno odzvanjaju u istraživanjima širom svijeta. Nije zakazala ideja demokratije, nego njeno „brendiranje“ i praksa.

Za mnoge je „demokratija“ postala sinonim za licemjerje: ratove „promocije demokratije“ u Iraku i Afganistanu, selektivnu međunarodnu pravdu koja kažnjava jedne dok štiti druge, te zapadne dvostruke standarde pred kršenjima ljudskih prava. Unutar Evrope i Sjedinjenih Država polarizacija, institucionalna blokada i nesposobnost da se odgovori na klimatske promjene ili pad kvaliteta javnih usluga učinili su da demokratija izgleda nesposobnom da se uhvati ukoštac s današnjim izazovima.

Braniti demokratiju devedesetih, liberalni poredak slobodnog tržišta, privatizacije i tehnokratskog upravljanja, nije put naprijed. Ako želi preživjeti, demokratija se mora ponovno osmisliti i restrukturirati u skladu s vlastitim temeljnim principima.

Umjetnost može kritički progovoriti o dominantnim društvenim silama na način koji možemo čuti i razumjeti, te katapultirati nove ideje i potrebe iz društva u političku raspravu, kako bi je na kraju preoblikovala.

Ono što je Evropi danas potrebno nije nostalgija, nego reinvencija. Demokracija ponovo mora postati participativna – ne samo deklarativno, već stvarno. Građani moraju vidjeti da se njihov glas i njihove potrebe računaju, te da institucije mogu odgovoriti. U protivnom, prazan prostor nastaviće popunjavati populisti koji obećavaju moć narodu, a isporučuju samo daljnju koncentraciju moći i razgradnju institucija.

Ova participativna obnova podrazumijeva stvaranje stvarnih povratnih petlji: građanskih skupština, participativnog budžetiranja, lokalnih foruma za deliberaciju. To znači ulaganje u nezavisno novinarstvo, otvorene podatke i građansko obrazovanje. To također znači ponovno osvajanje kulturne imaginacije – upotrebu umjetnosti, humora, pripovijedanja i digitalnih medija kako bi se demokratija ponovo povezala s vizijama budućnosti kakve građani zamišljaju. Od „vijesti-komičara“ poput Jona Stewarta do novih inicijativa poput „Comedy Think Tanka“, humor i umjetnost mogu kritički progovoriti o dominantnim silama u društvu na način koji možemo čuti, te katapultirati nove ideje i potrebe iz društva u političku raspravu, kako bi je na koncu preoblikovali.

Kada ih se pita koje su im vrijednosti najvažnije, građani rijetko navode „demokratiju“ kao takvu. Navode slobodu i pravednost, priliku i sigurnost. Te vrijednosti su živi sadržaj demokratije. Ali one su i međusobno zavisne. Sloboda bez pravednosti postaje plutarhija. Pravednost bez prilike postaje stagnacija. Prilika bez sigurnosti postaje nesigurnost i stalna ugroženost. Obnova demokratije stoga mora počivati na holističkoj viziji ovih vrijednosti – paketu koji povezuje političku slobodu s ekonomskom pravdom, a društvenu stabilnost s građanskim učešćem. Upravo je to prostor u kojem bi socijaldemokratija, ako uspije reinventirati samu sebe, ponovo mogla preuzeti vodeću ulogu.

Izazov našeg vremena nije zaštititi stari sistem od njegovih kritičara, već ga transformirati iznutra – učiniti ga ponovo vozilom pravednosti, slobode i zajedničkog blagostanja.

Ako demokratija želi preživjeti 21. stoljeće, mora ponovo otkriti vlastiti reformativni, samokorektivni duh. Odgovor na krizu demokratije nije manje demokratije, nego više – više stvarne, više participativne, više ravnopravne. Jer tek kada ljudi osjete da demokratija radi u njihovu korist, ponovo će je biti spremni braniti.

ips-journal