Znate onu priču: godina je 2013., igramo u Slovačkoj, drama, rezultat visi, a Bosna i Hercegovina se još uvijek uči nositi s teretom velikih očekivanja. S klupe tada ulazi igrač s brojem 20, rođen u Bruggu, u Švicarskoj – Izet Hajrović. I onda, u 78. minuti, desi se trenutak koji dijeli historiju od prosječnosti. Hajrović ljevicom zakucava loptu iza golmana Muhe i širom otvara vrata Svjetskog prvenstva u Brazilu. Bio je to gol koji je jednoj generaciji donio ekstazu, a čitavoj zemlji nadu. To je bio prvi gol Hajrovića za repku.

Dvanaest godina kasnije, nekako gotovo poetski, kao da se fudbal potrudio da napiše simetričnu priču, desi se déjà vu tog trenutka. Ovoga puta u Zenici, pred punim Bilinom poljem, igra momak rođen u Appletonu u saveznoj državi Wisconsin u SAD-u – Esmir Bajraktarević. Isto s brojem 20 na leđima. Cijelu utakmicu muči čovjeka koji ga čuva, Alexandrua Chipciua, igra kao da je odrastao na srebreničkim livadama, a ne na američkim terenima s umjetnom travom, a onda – skoro u isti minut. U 79. s krila ulazi u sredinu, otvara prostor i ljevicom daje “ne eurogol, nego svjetski gol”, kako je to opisao komentator Sport Kluba Željko Vela. I bio je to upravo takav gol – onaj koji se ne zaboravlja, koji vrijedi više od tri boda, i koji nas podsjeća koliko ova zemlja žudi za uspjehom i pobjedama…

I eto nas tu, dvanaest godina nakon Brazila, opet pričamo istu priču. Izet Hajrović je dao svoj prvi gol za BiH u Žilini, isto kao što je svoj prvijenac za reprezentaciju protiv Rumunije dao i Esmir Bajraktarević u Zenici. Dvojica igrača, obojica rođeni daleko od zemlje za koju igraju, obojica s pasošima iz dvije države, ali with one football heart – srcem koje kuca za domovinu njihovih roditelja koji su zbog rata izbjegli u zemlje gdje za simbolički uspjeh nisu potrebni fudbalski golovi.

Koliko ti jedan gol može promijeniti – ne samo dan ili sedmicu, nego godinu, pa nekad i deceniju, e baš se tu vidi ta razlika između velikih i malih (dobro, možda je Južna Amerika izuzetak – tamo i malima i velikima fudbal je kao religija), jer su golovi Hajrovića i Bajraktarevića podsjetnik da ponekad jedan udarac ljevicom učini više za kolektivnu psihu jedne zemlje nego sve političke poruke, obećanja i šatro analize.

Dobro, Austrija nije Litvanija. I za ključnu pobjedu malo su uloge drugačije u odnosu na Kaunas iz 2013. godine. Austrija je favorit, njihov trener Ralf Rangnick je ozbiljan fudbalski znalac i vodi jednu od boljih generacija. Ali i Mircea Lucescu ima isto trenerski pedigre, bez obzira što je meni ostao poznat po džemperima koje je nosio, ali i stavu i pristupu kakav mi najviše liči na ljude iz mog komšiluka koji od milja zovemo “Šoljina mahala”, pa smo te Rumune dva puta dobili. Naš selektor ima više pokeraški pristup, što se vidjelo u prvom poluvremenu, ali je sjajno napravio izmjene na poluvremenu (tri pa jednu, što bi rekao Meho Džeger), i mora mu se odati priznanje, uz neospornu auru fudbalskog junaka ove zemlje što on i jeste.

Dijeli nas 90 i koja minuta od Svjetskog prvenstva, za to nam je potreban jedan gol, poput onog kojeg je dao Vedo Ibišević, rođen u Vlasenici a odrastao u Švicarskoj pa u američkom St. Louisu. Možda ga dadne Haris Tabaković, rođen u Grenchenu u Švicarskoj, momak porijeklom iz mog komšijskog džemata – Pješevca kod Stoca, od oca Ese i majke Jasne iz Uzinovića.

Dvojica mladih reprezentativaca, rođeni daleko od zemlje porijekla za koju igraju, tako su postigla dva skoro identično važna gola za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Da, fudbal je najvažnija, pa ipak sporedna stvar, ali za male narode i države kakva je Bosna i Hercegovina golovi Hajrovića i Bajraktarevića koji donose velike pobjede jesu više od igre. Ima Arsen Dedić pjesmu Mali narodi trebaju velike pjesnike. A nama, maloj Bosni i Hercegovini – trebaju veliki golovi. I pobjede pod kojima padnu i naša – u pravilu – velika očekivanja.

Posebno kada počinju istim zvukom: udarcem jedne ljevice, negdje u 78. ili 79. minuti.