Koga biraju oni što ne glasaju?
Dženan Skelić
Kod nas postoji fraza, koja se izgovara, kao dokaz razboritosti, a završava kao usluga onima kojima se navodno protivimo: „Nemam za koga glasati.“
U njoj se zamor materijala predstavlja kao mudrost, povlačenje kao nezavisnost, odustajanje kao moralna nadmoć.
Čovjek zatvori vrata za sobom, uvjeren da je politiku ostavio napolju i da sa njom više nema nikakve veze.
Politika, međutim, ostaje u temeljima njegovog života, kroz koeficijent za obračun plate, kroz ograničenje mogućnosti školovanja djeteta, u cijeni i dostupnosti liječenja.
Nije je izbacio iz života. Samo joj je prepustio da u njemu uređuje stvari bez njegovog pristanka i prisustva.
Zato se pitanje, zašto SDA opstaje, kao velika izborna snaga, ne iscrpljuje analizom njenih birača.
Treba pogledati i one koji joj se protive toliko glasno da ih čuje cijeli komšiluk, ali ih nikada ne vidi i ne čuje glasačka kutija.
Izborni rezultat SDA svoj sumanuti ples igra na javnom podiju obasjanom reflektorima, sceni, što vrišti o ludilu u čekanja zarobljene stvarnosti, slomljene i sklupčane tačno na sredini pozornice, negdje između nezadovoljstva koje ispunjava javni prostor, umivajući ga u manjku volje, mlitavom motivu, jeftinoj nespremnosti da se nezadovoljstvo pretvori u političku odluku.
Organiziranoj stranci nije nužno da je većina voli. Dovoljno joj može biti, kao u kontekstu koji mi živimo tri decenije, da njeni protivnici ne vjeruju da vrijedi pokušati, da je promjena doista moguća.
Brojevi otrežnjuju.
Na izborima za Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH 2022. godine glasalo je 50,06 posto upisanih birača, a SDA je osvojila prvo mjesto sa 24,40 posto važećih glasova.
Uzela je dakle vlast sa ca. 12% glasova ukupno registriranih birača.
Bijednih 12% glasača nas 30 godina drži u predvorju pakla!
Biti prvi, očito, nije isto što i imati podršku većine biračkog tijela. Zelena pobjednička bina podignuta je na groblju političke odsutnosti.
Tako nikakva, očito manjinska podrška, dobija enormno veliku javnu težinu.
Naravno, neizlazak nije glas koji se nekim tajnim mehanizmom pripisuje SDA.
Činjenica je da ne znamo ni kako bi glasali svi ti silni apstinenti. Među njima sigurno nisu samo protivnici te stranke.
Nisu jednako odgovorni ni oni koji ne mogu glasati i oni koji mogu, ali odustaju.
Međutim, građanin koji želi promjenu, a svjesno se povuče, uklanja vlastiti doprinos toj željenojmogućnosti.
Njegova namjera da izostane može biti protest, ali mora biti svjestan toga da pri tome politička posljedica, njegovog bojkota, može biti upravo ono protiv čega želi pokazati revolt i bunt.
Najveća podrška nakaradnom društvenom poretku, koji živimo od devedestih na ovamo, svodi se na banalnu rečenicu: „Svi su isti.“
Ona izgleda kao jasna osuda stanja nacije i stroga presuda političarima, kojima se to stanje pripisuje, ali zapravo ukida potrebu da se bilo kome sudi prema djelima.
Ako su svi isti unaprijed, nema razloga razlikovati odgovornost od bahatosti, rezultat od obećanja, grešku od sistematske zloupotrebe.
Najgori se više ne mora popravljati; dovoljno je da se razlika proglasi nemogućom.
Tako cinizam, presvučen u intelektualnu nadmoć, postaje đavolji advokat neodgovornosti.
Pri tome se ne smije zaboraviti da su SDA glasaći mašinerija podobnih dužnika, koja bespogovorno i apsolutno slijedi instrukciju staru koliko i čovječanstvo: “pokaži da si s nama i bit ćeđ zbrinut”.
ODIHR je u izvještaju o izborima 2022. upozorio na pritiske na zaposlenike javnog sektora i zabrinutost zbog zloupotrebe javnih resursa.
Nije, dakle, riječ o utakmici bez straha i nejednakosti, niti treba kriviti sve te ljude, vezane interesom, ili blokirane strahom, ali razumjeti zbog čega je čovjek obeshrabren nije isto što i proglasiti njegovo trajno povlačenje izlazom.
Najskuplje u našem višedecenijskom čekanju nije ono što nije izgrađeno, nego vrijeme koje se nikada neće moći nadoknaditi.
Ne treba poricati svaki napredak da bismo vidjeli dubinu propuštenog života.
Čovjek koji je čekao prvu priliku može dočekati srednju dob čekajući istu stvar. Dijete za čiju se budućnost navodno sve radilo može odrasti planirajući odlazak.
Četiri godine nisu samo trajanje mandata: one su nečija posljednja prilika da postane roditelj, započne posao, ostane uz svoje.
Budžet se može rebalansirati, biografija ne može.
UNFPA je u istraživanju objavljenom 2021. zabilježio da je 47 posto mladih od 18 do 29 godina razmišljalo o privremenom ili trajnom odlasku iz zemlje.
To nije broj već iseljenih, nego mjera ozbiljnosti očekivanih budućih egzodusa.
Odlazak nije moralni poraz onoga koji odlazi, već poretka koji je učinio da čovjeku odlazak postane uvjerljivija životna mogućnost od ostanka.
Kako bi to naš dobri, veliki Josip Pejaković rekao: “Država je ko te drži!”
A očito je već decenijama, da ova država ne drži mladost, stručnjake, intelektualce, slobodnomisleće, napredne, krativne, već ih redom rastjeruje.
Roditeljima ostane kalendar u kojem se godina više ne dijeli na godišnja doba, nego na vrijeme između dva dolaska djece.
Je li se takvoj domovini nadao taj slomljeni, iščekivanjima potrošeni roditelj?
U istom istraživanju više od sedamdeset posto mladih smatralo je društvo sistemski korumpiranim.
Takvo nepovjerenje govori o problemu, važnijem od nezadovoljstva primanjima ili mogućnostima zapošljavanja.
Moralni kolaps ne počinje krađom, korupcijom ili nepotizmom; već spremnošću da se pred njimazatvore oči. Najteža lekcija koju društvo može predati djetetu je ta da znanje, obraz, čestitost, sposobnost i trud vrijede manje od podobnosti i stranačke pripadnosti.
Preostaje najupornije opravdanje: „Moj glas ništa ne mijenja.“
Jedan glas zaista nije garancija pobjede, ali ni rezultat od stotinu hiljada glasova ne nastaje od nekog posebnog materijala: sastavljen je od pojedinačnih glasova i odluka, da se taj glas iskoristi.
Besmisleno je vlastiti glas proglasiti bezvrijednim, a zbir tuđih nepobjedivim.
Kada se ista misao o nemoći ponovi dovoljno puta, dobija praktičnu snagu zabrane koju niko nije morao izreći.
Sami sebe decenijama isključujemo iz procesa odlučivanja, pa onda odsustvo utjecaja, koje je posljedica tog svojevoljnog izuzimanja, ponudimo kao dokaz da smo bili u pravu.
Uostalom, SDA nije pobjeđivala uvijek ni svuda: 2010. SDP je osvojio više mandata od nje u državnom Predstavničkom domu.
Ni pobjeda Denisa Bećirovića nad Bakirom Izetbegovićem 2022. nije slika nepromjenjive izborne sudbine.
Promjena je moguća!!!
Dok jedni uredno donose svoje glasove, a drugi uredno donose opravdanja, o zajedničkoj budućnosti odlučivat će oni prvi.
A pobjednici će, sasvim razumljivo, našu odsutnost nazivati svojom snagom.
Ne vadite se pri tome pričom, da je eto prošle izbire birana promjena, jer je to laž. SDA je očito pobjedila tada no nije imala koalicione partnere da formira vlast.
Njena pobjeda je posljedica onih koji ne glasaju, pa blijedih 12% postanu relativna većina.
Možete reći da se ovi novi nisu proslavili, ali i to je samo izlika, jer uvijek možete na vlast dovesti neke druge.
Smao morate preuzeti odgovornost za svoju sudbinu i izaći na izbore!
