Jezik kao oružje: Kako riječ „balija“ priprema teren za nasilje

Historija političkog nasilja pokazuje da nijedan masovni zločin ne počinje fizičkim uništenjem, nego simboličkim brisanjem. Hannah Arendt je pisala da totalitarni sistemi prvo uništavaju značenje jezika kako bi kasnije lakše uništili ljude. Prije nego što su Jevreji u nacističkoj Njemačkoj deportovani i ubijani, bili su označeni kao „paraziti“, „bolest“ i „prijetnja“. U Ruandi su Tutsi nazivani inyenzima – žoharima. U svakom slučaju, cilj je bio isti: ukloniti ljudskost iz onih koji su proglašeni neprijateljem.

U bosanskom kontekstu riječ „balija“ ima precizno i krvavo značenje. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu devedesetih godina taj termin bio je sastavni dio propagandnog aparata koji je Bošnjake predstavljao kao primitivne, zaostale i opasne „druge“. Nije slučajno da se ta riječ pojavljivala u vojničkim pjesmama, na barikadama, u logorima i u govorima političkih i vojnih lidera koji su danas pravosnažno osuđeni pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.

Zato je njeno ponovno oživljavanje danas politički čin s jasnom namjerom. Dodik ne koristi taj termin da bi vrijeđao pojedince, nego da bi delegitimizirao čitavu jednu zajednicu – da bi muslimane u Bosni i Hercegovini predstavio kao strano tijelo, civilizacijsku grešku i latentnu prijetnju. U tom narativu Bošnjaci nisu konstitutivan narod, nego smetnja; nisu građani, nego problem.

Foto: Dejan Rakita/PIXSELL

Ovakav govor savršeno se uklapa u širi politički projekt etničke homogenizacije i negiranja multietničkog karaktera Bosne i Hercegovine. Dodikova politika godinama počiva na negiranju genocida u Srebrenici, relativizaciji ratnih zločina i glorifikaciji osuđenih ratnih zločinaca. Jezik mržnje je prirodni nastavak te politike – njen najjeftiniji ali i najefikasniji alat.

Bosna i Hercegovina je nastala i opstala kao prostor susreta religija, kultura i identiteta. Upravo zato je ona stalna meta ideologija koje ne podnose kompleksnost. Nacionalizam, po svojoj prirodi, ne trpi nijanse: njemu su potrebni čisti identiteti i jasni neprijatelji. Kada se politički lider u takvom društvu koristi dehumanizirajućim govorom, on svjesno potkopava temelje zajedničkog života.

Međunarodno pravo i evropski politički standardi jasno prepoznaju govor mržnje kao oblik političkog nasilja. Evropski sud za ljudska prava u više presuda naglašava da sloboda govora ne štiti izraze koji negiraju dostojanstvo cijelih grupa i podstiču diskriminaciju. U postkonfliktnim društvima takav govor ima dodatnu težinu jer direktno prijeti obnovom nasilja.

Problem, međutim, nije samo u onome ko govori, nego i u onima koji šute. Svaki put kada se Dodikova retorika relativizira kao „provokacija“ ili „predizborni folklor“ društvo prihvata logiku u kojoj je mržnja dozvoljena ako dolazi s pozicije moći. Šutnja postaje saučesništvo, a tolerancija prema netoleranciji – oblik političke slabosti.

Riječ „balija“ nije riječ prošlosti. Ona je signal. Signal da se historija pokušava prepisati, da se nasilje pokušava normalizirati i da se multietnička Bosna i Hercegovina želi svesti na prostor stalnog straha i podjela. Suprotstaviti se takvom jeziku nije pitanje političkog ukusa, nego elementarne odgovornosti.

Jer gdje počinje dehumanizacija tamo prestaje politika – a počinje mogućnost zločina.