Agonija ljudi koji ulaze u Hrvatsku, a koji nisu vlasnici EU pasoša sve su prilike, trajat će još dugo. I to ne samo zbog propisa prema kojima se svakoj osobi koja ne živi u zemljama EU moraju najprije prilikom prvog prelaska granice uzeti biometrijski podaci: fotografiranje lica i otisci prstiju, a nakon toga kod svakog ulaska skenirati lice, nego i zbog neobjašnjivo grubog odnosa hrvatskih državnih službenika. 

Stječe se jeziv dojam potpuno nejasnog porijekla sadističkog uživanja u mučenju i ponižavanju ljudi koji moraju stati u ozloglašeni i bijedni red “All passports”, kojeg su više oni, nego zakoni i propisi, učinili takvim.

U provođenju haotičnog novoizmišljenog sistema, posebno je revnosna i rigidna Hrvatska policija koja je svoju ulogu ‘branika’ Evrope shvatila preozbiljno čak i za druge po rigoroznosti poznate članice EU koje ublažavaju ili pak u potpunosti ukidaju provođenje famoznog EES sistema.

Na novom, nasilu otvorenom, predmetom sporenja koji nisu tema ovoga teksta, Graničnom prijelazu Gradiška jutros smo svjedočili nevjerovatno odvratnom odnosu pripadnice MUP-a Hrvatske koja je odlučila svoju jutarnju nervozu istresti na one koji su naišli na ‘njemu kućicu’. 

U najmanje desetak puta prelaska uz EES sistem, instrukcije službenika hrvatskog MUP-a su bile, iz automobila izlazi onaj kojeg prozovu. E Ona je jutros odlučila da to kod nje ne važi pa je uslijedio izljev gnjeva, bijesa, zapravo čistog fažizma u kojem je urlala da svi izađu da se ubrza (pritom u tom trenutku nikoga na granici nije bilo osim jednog automobila), ko nam je rekao da se tako ponašamo… Otprilike ko ste vi da mislite, vi ste građani trećeg reda, trećih zemalja, treće vuko*ebine…

Zakon je zakon, pravila su pravila i tu su da se poštuju, ali možda među najgore sorte ljudi spadaju oni koji se moćnim osjećaju sebe uzvisujući, druge unižavajući. 

Tužno je bilo gledati u jednom od prelazaka granice bolesnog čovjeka kojeg sin jedva izvlači iz automobila da bi ga uspravio da se slika pred kamerom koja daje magičnu dozvolu za prolaz dalje. I on je ostao uspravan u svojoj boli i poniženju ničim sasluženom niti izazvanom osim mjestom rođenja. A ovi s druge strane, jadno nam je da moraju, ali upitno je, da ponovimo, što uživaju i istresaju lične frustracije i komplekse.

Kao red za logore…