Trideseti maj 1959. u Mostaru trebao je biti samo još jedan vreli dan što najavljuje pakleno ljeto. Meha Sefić i Vlado Puljić pokušavali su se sjetiti kada je posljednji put bilo tako vruće, ali nisu mogli. „Neki kijamet će sigurno biti“, rekao je Meha.

Stotinjak metara dalje, u porodiljnom odjelu mostarske bolnice, ležale su Neda Slišković i Zdravka Kebo. Tog dana na svijet je došao Blaž Slišković, a 48 sati kasnije   Ozren Kebo – ljudi o kojima bi jedino Paolo Sorrentino mogao snimiti film vrijedan pažnje. Ljudi koji su sve što su dotaknuli mijenjali.

Za manje od 24 sata na stadionu u Vrapčićima istrčat će Velež i Zrinjski, klubovi koji danas dijele jednu zajedničku figuru – Bake Sliškovića.

Porodica Slišković potječe iz Širokog Brijega. Djed Blaž, mostarski gazda i vlasnik legendarnog restorana „Jagnje“ – mjesta gdje se opijala i generacija naših djedova i pradjedova – bio je ugledni član HSS-a, prijatelj sa samim Radićem i predsjednik Zrinjskog. Odbio je da ide za većinom, i platio životom – 1944. odveden je u Jasenovac i ubijen. Ta tvrdoglava potreba da se bude svoj, pa makar i protiv svih, očito je u genima Sliškovića.

Sedamdesetih se Mostarom pronio glas da u Veležu igra klinac koji bi mogao biti ravan Franji Vladiću. Moj rahmetli otac na to je reagovao kao na bogohuljenje – jer Kulje je, tvrdio je, bolji i od Pelea, a svijet će to kad-tad priznati. I onda je Baka zaigrao.

Mostar tada nije bio grad religioznosti, ali nakon svake Bakine utakmice ljudi su bili uvjereni da fudbalski bog postoji, da živi na Bulevaru i da igra za Velež. Igrao se, i to kako. Dok je Mara završavao karijeru, a Vahid Halilhodžić bio na vrhuncu, „taj bi bio prva devetka Nottinghama“.  Baka je stvarao umjetnost.

I tako bi 24. maja 1981. Beograd, stadion JNA. Velež osvaja svoj prvi kup. Ivica Osim je tri sedmice smišljao taktiku, ali nijedan ljudski um nije mogao pronaći rješenje protiv Blaža Sliškovića i Vahida Halilhodžića.

Nedugo zatim, fudbalski bog se spustio u Split. Predrag Lucić mi je pričao kako je te prve sezone kupovao karte tik uz travnjak, da se uvjeri da je Baka čovjek. „Bio sam siguran da je bog“, govorio je.

Gdje dalje, gdje ima luđe? Boca Juniors? Previše mi se to voziti, ko će ne pušiti 15 sati. Možda Marseille,  jedini grad luđi od Splita.

Prvi dan otišao je  u zavjetnu baziliku Notre Dame de la Garde i zavjetovao se: „Ostat ću isti cijeli život.“ I ostao je. Marseille mu nije donio titulu, ali je  na treninzima i utakmicama napisao knjigu „Nagovor na fudbal“, djelo koje će potpuno oblikovati sina alžirskih doseljenika  Zinedinea Zidanea da 1998. uništi Brazil, s Ronaldom na čelu. I kada je  212  miliona Brazilaca 19. jula 1998. u 23 sata psovalo Zinedinea, u prevodu na naš jezik „jebo te onaj koji te tako naučio igrati“, to se odnosilo glavom i bradom na Blaža Sliškovića.

Pet minuta ga je dijelilo od Juventusa, ali start jednog talijanskog „mesara“ presjekao je san. Talijanski braniči nikada nisu voljeli umjetnike. Kao da su Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a ne Talijani.

Zaigrao je za reprezentaciju Bosne i Hercegovine i bio njen prvi kapiten. Zašto? Pa zato što se rodio  u Mostaru. Tamo se prvi put pobio, napio… Ah, taj je grad u Bosni i Hercegovini, i tu mu je završavala priča.

Kasnije će obući dres Hrvatskog dragovoljca i Zrinjskog, završiti karijeru i postati trener. Na klupi Zrinjskog osvojit će titule, postati trenerska legenda.

Bio je prvo pomoćni a zatim i prvi trener reprezentacije Bosne i Hercegovine, u momentu kada to nije bilo popularno. No Baki je popularnost bila bitna koliko i hokej na travi i skijanje. Napravio je reprezentaciju od igrača iz čitava Bosne i Hercegovine. Kao što rekoh na početku, šta je god doticao to bi naglavačke promijenio.

Pitao sam ga jednom na Crvenoj noći Veleža u Sarajevu smeta li mu što ćemo se slikati dok nosi Veležov šal. Pogledao me zbunjeno: „Pa ja ne krijem svoju ljubav prema Veležu. Zašto bih nešto krio?“ I viđao sam ga kasnije, na istim tim noćima, rame uz rame s ostalim legendama kluba.

Baka je Maradona s Bulevara. Dar s neba svima nama oboljelim od fudbala. Ali možda je još dragocjenije njegovo poimanje identiteta. Pokazao je da možeš voljeti i Velež i Zrinjski; i Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku; biti antifašista, a ne nužno komunista; biti svoj i ne mrziti nikoga.

Jednostavno su nas lagali stoljećima kada su nas uvjeravali da je identitet jednoznačan. Baka je dokazao da nije.

Zato će jednog dana, sigurno, glavni mostarski Bulevar nositi ime Blaža Sliškovića. I turistički vodič će 30. maja 2055. objašnjavati grupi umornih japanskih turista ispred hotela na mjestu njegove rodne kuće:

„Blaž Baka Slišković bio je jednostavno legenda. Svačiji sin.“