Briševac Davorin - Okac (01.10.1957 - 03.11.2022) rođen je u Varešu. Obitelj mu se preseljava u Bugojno gdje je Davorin odrastao. Moj prvi susret sa njim datira od vremena kada se upisao u Tehničku školu u Bugojnu gdje sam mu bio razredni starješina. Već na samom početku uočio sam njegov talenat za umjenost. Davorin je sjedio u prvoj klupi tik do katedre. Dok sam zapisivao sat Davorin me pitao može li uzeti veliku četvrtastu kredu. Za tili čas je nožićem izrezbario sklupturu Aristotela. Bio sam ugodno iznenađen. Uzeo sam tu rukotvorinu i ostavio je u svoj pretinac u zbornici.

 Na roditeljskom sastanku upitao sam njegovog oca zašto ga nije upisao u neku umjetničku školu jer je Davorin rođeni umjetnik.

 Pri kraju školovanja, kad je bio maturant, vratio sam mu tu sklupturu. On se zahvalio uz svoj prepoznatljivi smješak.

 Napuštam Tehničku školu i prelazim u poduzeće “Slavko Rodić” gdje se i Davorin zaposlio. Potom on studira na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Diplomirao je 1983-će godine i dobio zvanje akademskog slikara. U tom periodu smo se susretali. Još i tada me zvao “razrednikom”.

 U poduzeću “Slavko Rodić” radio je u OOUR-u “Razvoj” u grupi MES koja je osvajala popularnu “šesticu”. Osvajanje tog artikla je kasnilo što kod rukovodstva izazivalo nervozu. Probna partija od deset komada “šestice” se ispitivala na poligonu. Devet je “felnulo”. Samo jedna je odradila. Svi odlaze izvjestiti direktora. Direktor je ljutito ponavljao: - Od deset samo jedna odradila. – Direktore, i ta jedna je odradila greškom – prokomentira naš Okac. 

 Nekako u to vrijeme pisao sam rukometne skripte. Pitao sam Davorina da mi nacrta naslovne strane mojih skripti. Poslije dva dana donio je crteže na kojima su silueta stvarnih rukometaša čija su imena na slikama. U prilogu su naslovne stranice skripti čiji je autor tada mladi umjetnik Briševac Davorin.

Okac, slikar, bio omiljen kod “bugojanske raje”, ne samo zbog umjetnosti. Radio je kao dizajner i pedagog te scenograf za predstave teatra FEDRA. Nakon što se preselio u Mostar, godinama je bio scenograf u Hrvatskom Narodnom kazalištu. Bio je scenograf na filmovima. Autor je nekoliko poštanskih marki i ilustracija za udžbenike. Održao je deset samostalnih i više skupnih izložbi. Davor je crtao stripove, opremao knjige, predavao o grčkim mitovima i Mikelanđelu. Bio je aktivan član Hrvatskog udruženja likovnih umjetnika Federacije Bosne I Hercegovine.

 U ratno vrijeme devedesetih godina mnogi Bugojanci su se rasuli po cijelom svijetu. Za Davorina nisam znao gdje se nalazi. Jedan slučajan susret sa njim dao mi je ideju. Te 2013-te godine imao sam promociju knjige. “Korijeni rukometa u Bugojnu”. Davorin je trebao biti jedan od promotora knjige uz svoju retrospektivu slika. Spoj sporta i umjetnosti. Nažalost, Davorin bio je spriječen obavezama u kazalištu.

 Poslao mi je CD sa fotografijama svojih slikarskih djela. U nastavku prikazujem dio njegovih slika.

Davorina Briševca sam cijenio kao umjetnika, ali još više kao osobu koja je plijenila svojom jednostavnošću, duhovitosti i skromnosti. U Bugojnu su svi znali tko je Okac, veoma drag čovjek. I u Mostaru su cijenili i njega i njegov rad.

 Na vijest o njegovoj smrti kolege i prijatelji iz Mostara javljali su se emotivnim prilozima: “Okac, čovjek koji je znao uveseljavati ljude”, “Okac je osvajao ljude prirodno i spontano”, “Zanesen, duhovit uvijek svoj”.     

 “Jednostavno, Okac, vjerojatno zbog onih velikih i dubokih plavih očiju kakve je imao. Tim očima, zapravo, osvajao i ljude i prostor u kojem bi došao. Bio je jedan od onih ljudi koji jedan prepoznatljivplijene pažnju i pažnjom, ali ne po nekakvoj želji da dominiraju u društvu, nego tako, prirodno i nenametljivo”.

 “U kazalištu smo ga, odgovorno tvrdim, svi jako voljeli, možda više nego što je on volio sam sebe. Svemu što smo radili, bilo mi u administraciji ili tehnika i produkcija, Okac je davao jedan prepoznatljiv i autentičan obol, davao je energiju, volju, motivaciju jer bi nas uspio nasmijati”.

 “Okac je bio iznimno duhovit i šarmantan čovjek, jedan od onih ljudi kojima je Bog podario jedan od najvećih darova, a taj je da druge nasmiju i uveseljavaju. Okac je mogao i znao nasmijati bilo koga, od našeg direktora Ivana Vukoje, publike, silnih delegacijakoje su nas u crnim odijelima posjećivale, pa do ljudi teških i mrkih lica. Okac, zapravo, i nije bio sa našeg svijeta. Nije bilo teme ili događaja u kojem on nije pronašao nekakvu humorističnu notu, nekakvu šalu. Nisu to bile jeftine šale, nego ozbiljne i intelektualne šale za koje si morao imati malo soli u glavi”.

 “Nesumljivo je i veliki slikar, potvrđuju to brojne samostalne i skupne izložbe, nesumljivo i veliki pedagog, potvrđuju to i silne generacije mostarskih mladih talenata koji su kod njega pohađali nastavu, nesumljivo je bio i kvalitetan scenograf, ali najviše od svega – Okac je znao nasmijati ljude, oraspoložiti ih. Bio je ona osoba koju sretnete Iipopravi vam dan. Šteta što je na svijetu tako malo ljudi sa takvim darom. Prerano je otišao sa ovog svijeta, ali je otišao u takva doba, pred zoru, da ne možeš biti siguran je li zaista preminuo ili je opet neka njegova luda zafrkancija. Otišao je sada razveseljavati njih na nebu, a nama ostaje sjećati se svih njegovih antologijskih izjava, anegdota, svih oni priča kojima bi nas do zore razveseljavao u prostoriji zvanoj “tehnika”. U prostoriji čije je srce, u našem kazalištu, on bio”.

 Povodom smrti Davorina Briševca – Okca 9.11.2022 godine je održana komemoracija u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru. Sahranjen je u katoličkom groblju Sultanovići u Bugojnu.

 Svojim djelima Davorin je ostavio traga u BiH slikarstvu.  Ovaj prilog je moj skromni doprinos očuvanju imena i djela Briševac Davorina – Okca

„BUGOJANSKI ZAPISI IZ ZABORAVLJENOG VREMENA.“ Ratka Menjka.