KAKO SE STVARAO BUGOJANSKI IMIDŽ

Poslije drugog svjetskog rata Bugojno je bio mali bosanski gradić, kako neki rekoše prava bosanska kasaba. Imao je nekoliko zanatskih radnji, pekara i narodnih kuhinja. Nije bilo industrije. Stočarstvo i poljoprivreda su bili najviše zastupljeni. Ekonomska situacija je bila vrlo teška. Bio je to period posljeratne obnove zemlje.

Pedesetih godina prošlog stoljeća počinje ekonomski razvoj uz idustrijalizaciju zemlje. Naredne fotografije prikazuju glavnu bugojansku ulicu 1959. godine. Na drugoj fotografiji je zgrada u kojoj je ranije bio srpski dom. Kasnije je tu bila smješteno poduzeće “Kvalitet”.

Glavna bugojanska ulica 1959. Godine i zgrada poduzeća “Kvalitet” 1973. godine

Transport se uglavnom odvijao željezničkom prugom uskog kolosjeka.

Početak industrijalizacije datira iz pedesetih godina prošlog stoljeća. Nagli razvoj privrede evidentan je šezdesetih i sedamdesetih godina. Ekonomija je u punom zamahu. Nosioci razvoja su poduzeća: “Slavko Rodić”, TBM, “Špecicija”, “Mlinpek”, Tvornica kože i obuće”, “Koprivnica”, “Gorica” …Razvija se trgovina, ugostiteljstvo. Razvoj privrede omogučio je viši životni standard Bugojna i okoline. Po gradu niću velelepni objekti. Bugojno postaje prepoznatljivo po brzom ekonomskom razvoju. Impozantan broj automobila u Bugojnu. U sredstvima informiranja Bugojno se navodi kao jedan od pozitivnih primjera. Na narednoj fotografiji je prikazana panorama GP “Gorica”. Dimnjak je bio sinonim Gorice. Ljudi pričaju da su ga gradili majstori iz Srbije. Kad su ga završili igrali su kolo na vrhu dimnjaka.

Stambena izgradnja doprinosi standardu, izgledu i imidžu Bugojna

Sport i kultura izrastaju zahvaljujući materijalnim sredstvima građana. Postižu se veliki rezultati. Istina za sve to su trošena ogromna materijalna sredstva građana Bugojna. Izgradnja sportskih i kulturnih objekata je evidentna (KSC, Stadion “Jaklić” “Rodičev sportski centar” iza kolonije, SKI centar Rostovo). Bugojno postaje poznato po sportskim rezultatima i kulturnim manifestacijama.

Poseban je bio značajan samodoprinos građana Bugojna. Ljudi su se odricali dijela osobnog dohotka u cilju izgradnje Bugojna. Tako je 1975. godine bio raspisan samodoprinos 5% od plaće na 5 godina za izgradnju vodovoda “Kruščica” i školske infrastrukture. Istekom prvog, 1980. godine uveden je drugi samodoprinos kojim je izgrađen Kulturno - Sportski centar, Gradski stadion “Jaklić” i “Plava bolnica” koja nažalost nije dovršena, a poslije je i devastirana. Za pomenuti  samodoprinos se glasalo na “biračkim mjestima” u radnim organizacijama i  mjesnim zajednicama. Za samodoprinos se izjašnjavalo tajnim glasanjem.

Bugojno postaje poznato po velikom broju dolazaka predsjednika bivše nam države Jugoslavije Josipa Broza Tita. Od 1968. do 1979. godine u Bugojnu je bio 22 puta. Primio 12 državnika i 30 delegacija. Tito je bio veoma popularan. Njegovi dolasci su predstavljali svećanosti. Dočeku bi prisustvovao ogroman broj građana. Na televiziji su prikazivana izvješća iz Bugojna. O tim  boravcima je 34.11.1984. godine otvoren je muzej “Tito u ovom kraju”.

Izgrađene su vile na Koprivnici i Gorici gdje je predsjednik primao najviše svjetske delgacije. U svijet su odlazile vijesti iz Bugojna. Tako je Bugojno postalo poznato širom svijeta. U razgovoru sa ljudima iz susjednih općina znali smo se našaliti da je Bugojno glavni grad Jugoslavije. Sve ovo je itekako doprinosilo izgradnji imiđa našeg grada. Kad se sve zbroji postaje jasnije kako je Bugojno od male bosanske kasabe postalo sinonim razvitka društva i primjer kako treba raditi na razvoju svoga grada. Ne treba zaboraviti da su u pozadini uvijek bili ljudi, Bugojanci, koji su doprinosili   tom razvoju.

Sedamdesetih godina Tito je boravio u Bugojnu i trebao je osobno otvoriti izložbu “Tito u djelima likovnih umjetnika”. Kasno popodne zove me bivši radni kolega koji sada radi u komitetu. Naručili su debelu knjigu utisaka. Nije bio ispisan naslov i tekst na prvoj stranici. Otvaranje je sutra u osam sati. On nema nikakvog rješenja. Kaže, molim Te, smisli nešto. U to doba nije bilo tehnike kao danas. Bilo bi neprofesionalno ispisati ručno. Šablona nemam. Odem do žene koja je radila kao tehnički crtač. Veli, ima šablone na poslu. Odlazimo u poduzeće “Slavko Rodić”. Na brzinu kreiramo stranicu i pažljivo ispišemo. Već je noć. Odlazim u grad. Parkiram automobil u kojem je sakrivena knjiga. Ne mogu naći nikoga da predam knjigu. Kasno je i odlazim kući. U sedam sati ujutro sam na poslu u “S. Rodiću”. Iz komiteta “potjera”. U pola osam predam knjigu, koja je u zadnji tren postavljena na postolje.

ANEGDOTE

Nakon dugog svjetskog rata religija je bila odvojena od države, ili kako se uobičajeno govorilo da je crkva odvojena od države. Bile su dozvoljene sve vjerske aktivnosti, ali se religija nije mogla mješati u politiku. Na vlasti je bila Komunistička partija, kasnije Savez komunista. Članovi partije su trebali biti ateisti. U školama nije bilo vjeronauka nego se isti prakticirao u vjerskim institucijama.

Vremenom su ljudi sve rijeđe odlazili u crkve i đamije. Jedino Bžići, Uskrsi, krizme, procesije, slave i Bajrami su se slavili uz mnoštvo vjernika. Vjerski službenici su organizirali razne aktivnosti kako bi privukli sto veći broj vjernika na redovni dolazak na vjerske aktivnosti. Posebna pažnja je bila usmjerena prema mladima.

 U vrijeme prvih višestranačkih izbora 1991. godine dolazi do raslojavanja stanovništva. Bilo je to nacionalno i religijsko raslojavanje. Pobjedom nacionalnih stranaka potpomognutih različitim religijama pojedinci postaju novi “veliki vjernici”. Odrasli ljudi odlaze u crkve na krštenja.

 Negdje 2000-te godine dolazim u Bugojno. Sretnem starog, sada već pokojnog, poznanika. On je oduvjek bio vjernik. U vrijeme dok su mnogi “zapustili” vjerske aktivnosti on je godinama u vrijeme Božića na prozoru imao svjetleće sijalice u znaku križa. Veli tada mu nitko nije prigovorio niti je imao problema. Sada se pojavljuju novi vjernici koji su “veći katolici od pape”. Veli, moram Ti ispričati jednu anegdotu. Sjedio sam sa trojicom novopečenih “velikih vjernika”. Ispračao sam im novokomponovani vic:

Dolazi jedan novi vjernik na krštenje. Na krštenju kum treba držati kumče u naručju. Kumče bilo vema teško. Mašala momčina od 140 kila. Nije ga mogao držati u naručju pa su dovezli bager. Istog trenutka gospoda se pogledaše, ustadoše i odoše od mene. Očigledno su se gospoda prepoznala u tom novokomponovanom vicu.

Pedesetih i šezdesetih godina u selima su momci odlazili kod djevojaka u kuću. Obično ne bi bili sami. Sa njima bi sjedila sjedila baba kao “kontrola”. U kasnijem vremenu bilo je manje te kontrole. Jedan stariji čovjek mi je ispričao anegdotu iz tog vremena.

 Dolazi momak kod cure. U isto vrijeme izlazi drugi momak. Momku je to sumljivo te pita djevojku tko je onaj što je upravo otišao. Ona reče da joj je to rođak. Momak upita kakav joj je on rod. No to ona lukavo odgovori:

On je od moje neve i njezine seje i kumine kume diverovišnje pastorak.

Poslije drugog svjetskog rata bila je neimaština ali i romantično vrijeme. Pjevale su se serenade. Obično bi momci u grupama pjevali djevojkama pod prozorom serenade.  Pjevušile bi se pjesmice u stilu “Tiha noći moje zlato spava…” Djevojka bi upalila pa ugasila svjetlo. Neke bi pak izišle na prozor. Bili su to lijepi običaji koji su nastavljeni u kasnijem vremenu ali u manjem obimu. Sa početka šezdeseti godina datira jedna anegdota.

Grupa gradskih momaka pjevala je serenadu djevojci na prvom katu. Iz susjednog stana jedna žena ih polije vodom. Pričalo se da je na njih prosula pun lavor vode. Ljutiti mladići kamenom joj razbiju prozor. Nakon nekog vremena dobiju poziv od sudije za prekršaje. Branili su se da je žena na njih sasula punu tutu govana. Sudac za prekršaje je donio odluku da moraju platiti stakljenje prozora.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća naglo raste broj automobila u privatnom posjedu. Bilo je onih koji prebrzo voze i time se hvale. Jedan bugojanac je kupio automobil. S vremena na vrijeme lagano i ležerno bi se provozao po gradu i šire. Zločesti ljudi su odmah izmislili vic za dotičnog gospodina. Kao taj čovjek priča kako je vozio automobil. Odjednom  nešto crno ga preteknu. Nije vidio šta je to bilo pa pojuri za njim. Sve je više dodavao gas. Jurio je i jurio. Napokon stiže to vozilo. Kad ono, bio je to parni valjak.

Još dok sam bio srednjoškolac čuo sam za jedan događaj iz prvog razreda osnovne škole. Nekoliko dana nakon početka školske godine učiteljica drži nastavu. Odjednom utrči jedan prvačić sav zadihan. Učiteljica ga pita zašto je zakasnio? Na to prvačić povika: - Moja učiteljice što sam Ti najeb’o! On je idući u školu svratio u nečije jabuke. Čovjek ga natjerao pa je on bježeći okolo zakasnio u školu.

Tridesetak godina poslije u društvu se pričale zgode iz djetinstva. Ja ispričam navedeni događaj. Jedan od prisutnih reće: - Ja sam bio taj prvačić. Poslije sam završio učiteljsku školu i radio u seoskoj školi. To mi se vratilo.  Jedne prilike umirivao sam učenike bez uspjeha. Lupnem tekama po stolu da se umire. Učenik iz prve klupe se strese pa reče: - Uh, jebo te što me pipade.

 Vrbas u Bugojnu je nekad bio nezagađena i mnogo veća rijeka. U rijeci je bilo dosta riba, a bilo je još više ribara. Jedan strastveni ribar je bio direktor bugojanske radne organizacije. U to vrijeme unutar njegove organizacije bilo je dosta problema sa narušenim međuljudskim odnosima. Sazvan je sastanak osnovne organizacije Saveza komunista te organizacije s ciljem rješavanja nagomilanih problema. Sastanku su prisustvovali predstavnici Općinskog komiteta saveza komunista Bugojno.

Bilo je raznih kritika na raćun pojedinaca. Razvila se  velika diskusija. U jednom trenutku jedna žena reče: - Ne može nam situacija biti dobra kad naš direktor svaki da ide “u ribe”. Na to je  prozvani direktor reagirao emotivno i oštro:  -  Nije istina da ja svaki dan idem “u ribe”. Ja “u ribe” idem samo kad je hora. Očito je ta žena svojom izjavom dovela u pitanje njegove ribarske kvalitete.

U Bugojnu su postojale dvije pijace. Uvijek su bile na istim mjestima. Zelena pijaca na kojoj su se prodavali poljoprivredni proizvodi nalazi se na tada glavnoj ulici Maršala Tita. Tu pijacu su žargonski zvali “ženska pijaca”. Valjda zato što su žene bile najčešći prodavci i kupci. Pedesetih i ranih šezdesetih godina prodavci su uglavnom bili iz okolice Bugojna. Pijaca je radila petkom. Jer je petak bio pazarni dan u Bugojnu. Izgradnjom prometnica roba dolazi iz drugih sredina. Tada “ženska pijaca” počinje raditi i drugim danima ali u manjem obimu.

 Stočna pijaca se nalazila na “pisku” to jest na desnoj strani Vrbasa. Radila je petkom ali pojedinim danima kada su bili “derneci”. Lučin dan je bio najveći “dernek”. U ranijem periodu prodavala se stoka iz okoline Bugojna. U kasnijem periodu stoka se kamionima dovozi iz drugih sredina. Bilo je raznih dogodovština prilikom prodaje stoke. Najviše su se prepričavale dvije anegdote koje prezentiram u nastavku ove storije.

 Jedne prilike neki čovjek dolazi na stočniu pijacu kupiti tele od domaćina iz okoline Bugojna. Kupac upita za cijenu teleta. Prodavac za tele zatraži minimalnu, mizernu cijenu. Kupac i nekoliko prisutnih ljudi su mislili da se prodavac “zeza”. Tada prodavac reće da za ugran (uže), kojim je bilo vezano tele, traži cijenu koja je u stvarnoj vrijednosti teleta. Sve se prodaje zajedno, u kompletu. Poslije kratkog cjenkanja kupac prihvati cijenu. Jedino je ostalo nejasno zašto pravi kombinaciju teleta i urgana. Uskoro je stiglo objašnjenje.

 Prije nekog vremena tom domaćinu se telila krava baš sa tim teletom. Pri teljenju je bilo mnogo problema. Pošto su komplikacije bile sve ozbiljnije plašili su se da krava ne crkne pri teljenju. Domaćin izbezumljen zavapi:

Sveti Ante pomozi da se krava sretno oteli. Sve pare koje dobijem prodajom teleta odnijeti ću tebi u crkvu.

 Na kraju se sve sretno završilo. Sada kada je došlo vrijeme prodaje teleta domaćin se sjetio obećanja datog Svetom Anti. Nije mu se davala tolika suma novca u crkvu pa je našao rješenje da tele proda po minimalnoj cijeni. Novac dobiven za urgan ostaje njemu.

 Ova anegdota se brzo pročula u cijelom gradu. Više puta sam bio u prilici čuti, kada se pomene taj čovjek, da treba biti pažljiv sa njim, jer kad je izvozao Svetog Antu kako neće nas.

 Druga anegdota sa stočne pijace desila se nešto kasnije. Ljudi koji nisu sami uzgajali svinje obično su na jesen na pijaci kupovali uhranjene svinje koje bi klali za zimnicu. Tako je jedan Bugojanac išao kupiti svinju. Sa prodavcem se dogovorio za cijenu. Odmah mu je dao kaparu što je garancija kupovine. Trebao je naći prijevoz. Pri tom onako usput upita prodavca odakle je krme. Iz Vesele - odgovori prodavac. Na to kupac sav izbezumljen povika:

            -  Iz Vesele! Ne, ne neću krmeta! Neću ni kapare! Nosi sve. Neću ništa što je iz Vesele.

 Naime čovjek bio oženjen djevkom iz Vesele. U braku se nisu slagali i stalno se svađali. Na kraju su se rastali. Valjda se čovjek “opekao”. Odatle dolazi njegova reakcija. U gradu se brzo čulo za taj događaj. Prepričavan je sa humorom jer ljudi vole prepričavati ovakve događaje. Kroz te priče Veleljanima ostade “vesela” etiketa.

            Preko ovih anegdota oba aktera su postala poznata u cijelom gradu. Kad god bi ih sretali, ljudi su spominjali te navedene događaje.

 Sredinom pedesetih godina porošlog stoljeća ekonomska situacija je još uvijek bila teška. Djeca su čuvajući krave znala utrčati u tuđe kukuruze i ubrati pečenjke. Nešto slično se dešavalo sa jabukama. U to vrijeme u našem kraju najpoznatiji je bio “Aličkov voćnjak”. U doba prispjevanja krastavica se nekad dešavalo da netko otkine neku krastavicu.

 Bili smo dječaci osam do deset godina i igrali smo se pred mojom kućom u Hendeku. Nailazi nekoliko godina stariji dječak iz susjedne ulice, koji se uklapa u igru. U tom momentu banu čovjek iz Donjića. Uhvati tog starijeg dječaka optužujući ga da mu je prethodne noći krao krastavice. Nekoliko puta ga udari po glavi. Dječak se otrgnu pa plačnim glasom povika “Zapamti’ćeš ovo”. Potom odjuri niz Hendek prema Donjićima. Poslije smo saznali da otrčao do kuće svog napadača. Preskočio je ogradu i počupao mu sve krastavice. U povratku pri sretanju sa pomenuti čovjekom mu je dobacio: “Sad jesam bio u tvojim krastavicama”.

Ranih osamdesetih godina veteranska rukometna ekipa iz Njemačke gostovala je u nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini. Mi u Bugojnu nismo imali veterane pa smo skupili bivše igrače koji nisu bili aktivni, tek toliko da sastavimo tim. Fizički smo bili nespremni. Ekipa veterana iz Njemačke bila je u prosjeku starija od nas. Vidjelo se da treniraju i da su spremni igrati takve egzibicione utakmice. Početak utakmice pripao je veteranima iz Njemačke. U obrani su igrali tvrdo. U napadu su čuvali loptu. Šutirao je uglavnom jedan igrač. Odakle god šutne postigne gol. Tako su gosti napravili veliku prednost. U narednom napadu jedan naš “veteran” povika: - Pustite meni ovoga da ga ja čuvam. Gogeter mu odgovori na tečnom našem jeziku: -  Ma, šta ćeš Ti!  Bilo je jasno da je taj napadač “naš čojek”. Bio je to Hamdija Saračević bivši reprezentativac Jugoslavije. Igrao je za RK “Borac” (Banja Luka). Bili su šampioni Jugoslavije 1959. i 1960. godine. Osvojili su KUP Jugoslavije 1961. godine. Hamdija je otac proslavljenog reprezentativca Zlatka Saračevića. Na ovoj utakmici bio je najbolji igrač na terenu.

Jedne godine, Rukometni klub iz naše regije, kolo prije kraja prvenstva, osvojio je prvo mjesto u Republičkoj ligi BiH – Grupa Jug. Time se plasirao u Međurepubličku ligu BiH – Vojvodina. U posljednjem kolu bio je domaćin klubu, kojim su bila potrebna 2 boda za opstanak u Republičkoj ligi.

Trener gostujuće ekipe dolazi kod trenera domaće ekipe te ga moli da mu pusti bodove kako bi opstali u ligi. Trener domaćina mu kaže da je razlika u kvalitetu prevelika te da na proslavu ulaska u viši rang dolazi “cijeli grad”. Tako nešto ne dolazi u obzir. Gostujući trener je i dalje molio. Na kraju su dogovorili da se utakmica odigra regularno, a da će domaći trener postaviti u ekipu rukometaša koji ima 15 godina, a nema specijalistički pregled što se po propozicijama u slučaju žalbe registrira u korist protivničke ekipe. Utakmica se igrala normalno. Dva minuta prije kraja utakmice domaćin je vodio sa sedam pogodaka razlike.

Svi su čekali kraj utakmice da počne slavlje. Gosti su poslije utakmice trebali najaviti žalbu i svi bi bili zadovoljni. U tom trenutku gostujući igrač po onoj primitivnoj logici “svakako ispadamo”, na čistu miru nakautira suca utakmice. Gostujući trener, koji je u tom trenutku stajao pored aut linije, od šoka bukvalo pade u teren. Trener domaćina mu dobaci: - Pa, što im nisi rek’o, pi’da Ti materina! Utakmica se prekida. Gosti ispadaju iz Republičke lige. Poslije slavlja nazvao me trener domaćina da mi ispriča pomenuti događaj kao poseban kuriozitet.

 Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća bila je ekonomska kriza. Sportski klubovi su imali velikih financijskih problema. U SD “Iskra” su predlagali da pojedini klubovi idu u niže rangove natjecanja kako bi se smanjili troškovi. Kriza je bila sve veća. Mi u ŽRK “Iskra” snalazili smo se na razne načine. Bilo je bitno osigurati sredstva za odvijanje natjecanja. O nabavci opreme nismo mogli ni razmišljati. Igračice su same kupovale opremu. Jedna igračica dolazi na trening i pokazuje patike. Pritom mi govori: - Trener, evo ih nove. Babo je rekao da neće više ni jedne nabaviti. Ovom porukom vjerno je oslikala tadašnje prilike

 Poslije Drugog svjetskog rata vlast u Jugoslaviji je bila centralizirana. Potom se vršilo spuštanje odluka na niže nivoe. Na red je došlo i Radničko samoupravljanje. Radnički savjeti su bili osnova samoupravnog sistema. OOUR-i imali svoje Radničke savjete. Centralni ranički savjeti su bili sastavljeni od predstavnika svih OOUR-a. Nažalost, kadroviranje je ostalo centaralizirano na svim nivoima čime je demokratizacija bila pod kontrolom rukovodnih struktura. 

 Početkom osamdesetih godina “Slavko Rodić” je bio fincijski stabilan. “Tvornica kože i obuće” je bila u lošijoj materijalnoj situaciji. Radnici “Kožare” su imali slabije plaće pa je bilo nezadovoljstva. Bio sam predsjednik Centalnog radničkog savjeta “Rodića”. Jedno jutro nas urgentno zovu da održimo sjednicu Radničkog savjeta. Niti ja, kao predsjednik, nisam znao razlog. Dolazimo u salu. Na mjestu presjedavajućeg stoji pripremljena odluka u jednoj rečenici. Odluka o prenosu sredstava iz “Rodića” u “Tvornicu kože i obuće”. Cifra je bila vrlo visoka za tadašnje prilike. Sjednici su pored delegate prisustvovali direktori OOUR-a sa čijih računa je trebalo uzeti sredstva. Član poslovodnog odbora reće da je prošle noći na nivou grada dogovoreno da se “pomogne radnicima “Kožare”. Tu pomoć osgurava poduzeće “Slavko Rodić”. Rukovodstvu poduzeća je potrebna odluka Radničkog savjeta.

 Otvorim sjednicu. Svi šute. Nitko se ne javlja za riječ. Bila je dilemma između solidarnosti sa radnicima “Kožare” i trošenja sredstava uz pitanje legalnosti odluke. Izglasali smo odluku. Delegati napušaju prostoriju. Trebam potpisati odluku. Direktori OOUR-a me pitaju: - Da li ćeš Ti stvarno to potpisati. Rekoh im da moj potpis potrvđuje da je odluka donesena. – Zašto to niste pitali prije donošenja odluke? Znam, oni su morali biti lojalni prema onima koji su to sve dogovarali.

 Na meni je bilo da ispričam ovu anegdotu. Vama ostavljam da procijenite da li je to bila dobra ili loša strana “dogovorne ekonomije” toga vremena.

Ratko Menjak