Babuka, hvala ti!
Ne znam kada se tačno ponovo dogodilo.
Ne znam kada sam ponovo počeo osjećati onu istu nervozu pred utakmicu reprezentacije naše jedne i jedine domovine. Ne znam kada sam ponovo počeo gledati na sat i računati koliko je ostalo do prvog sudijskog zvižduka. Ne sjećam se kada sam ponovo počeo danima ranije razmišljati o sastavu, protivniku, stadionu, atmosferi. Ne znam kada mi je ponovo postalo važno, ali jeste.
Reprezentacija Bosne i Hercegovine se, nekako, vratila među nas.
Vratio se taj osjećaj da utakmica reprezentacije nije samo utakmica i da tih 90 minuta nisu samo fudbal. Vratio se osjećaj da je to nešto što nas na čudan način ponovo spoji, bez obzira na to gdje živimo, kako se zovemo, za koji klub navijamo i šta inače mislimo jedni o drugima. Sergej Barbarez je, čini mi se, probudio nešto što je dugo spavalo.
Ponovo sam vidio ljude kako pričaju o reprezentaciji. Ponovo sam vidio malu djecu u dresovima našeg nacionalnog tima i zastave na balkonima. Ponovo sam čuo ono naše: "Ma 'ta će oni, Babuka će to riješiti". Shvatio sam koliko mi je to nedostajalo.
Ja sam jednom već znao kako izgleda kada cijela zemlja diše kao jedno. Znao sam to kada smo 2014. godine prvi put otišli na FIFA Svjetsko prvenstvo u Brazil. Boje Bosne i Hercegovine su se po prvi put pojavile na najvećoj fudbalskoj pozornici svijeta.
Stariji su mi pričali kako je sličan osjećaj vladao jedino neposredno nakon završetka agresije, kada smo, ranjeni i umorni, tražili bilo kakav razlog da vjerujemo da može biti bolje. Tada, te 2014. godine smo, možda prvi put nakon svega, prestali gledati sebe kao zemlju kojoj se nešto loše dogodilo i počeli se gledati kao zemlju koja nešto može. To je fudbal radio za nas. Nije mogao izbrisati ono što se dogodilo, nije mogao izliječiti sve naše rane, ali nam je dao nekoliko sati u kojima smo vjerovali. A nekada je čovjeku upravo to potrebno - samo da vjeruje.
Zato mi je posebno teško što se ovaj novi talas emocija prema reprezentaciji poklopio s jednim velikim oproštajem. Jer ako bih morao pronaći jednu osobu koja je svih ovih godina bila zajednički imenitelj našeg fudbalskog života, onda ne bih morao dugo razmišljati.
Edin Džeko.
Čudno je danas vratiti film sve do 2007. godine i tog 2. juna na stadionu "Koševo". Igrao se prijateljski susret protiv Turske. Jedan mladić ulazi u igru. Edin Džeko.
Da mi je tada neko rekao šta će taj momak značiti Bosni i Hercegovini, vjerovatno bih mu rekao da pretjeruje. Nismo znali, a ako smo i mogli znati? Slušali smo priče o Asimu Ferhatoviću, Ivici Osimu, Safetu Sušiću i Mehmedu Baždareviću. Ali oni su već bili skoro pa davna prošlost, svojevrsna mitološka bića za koja smo sve manje vjerovali i da su postojala koliko su bila snažna.
Te junske večeri nismo znali da gledamo početak jedne od najvećih sportskih priča koje je ova zemlja ikada imala. Nismo znali da će taj momak postati kapiten. Nismo znali da će zabijati u dresovima najvećih europskih klubova i najvećim europskim klubovima. Nismo znali da će igrati utakmice o kojima smo do tada mogli samo sanjati. Nismo znali da će njegovo ime jednoga dana biti poznato ljudima koji možda nikada nisu čuli za Bosnu i Hercegovinu. Nismo znali da će, gdje god se pojavi, iza njegovog imena stajati ime naše zemlje. A najmanje smo znali da ćemo ga jednog dana toliko doživljavati kao vlastitog da će nam njegov uspjeh izgledati kao naš.
To je ono što je Edin uradio. Njegova pobjeda postala je naša pobjeda. Njegov gol postao je naš gol. Njegov uspjeh postao je naš dokaz da možemo. I zato mi je danas gotovo nemoguće svesti Edina Džeku na statistiku.
Istina, on je apsolutni rekorder po broju nastupa za naš nacionalni tim, najbolji strijelac u njegovoj historiji i fudbaler koji je najviše puta nosio kapitensku traku. Osvojio je trofeja i trofeja, odigrao je ogroman broj utakmica, postigao je golova kojih ćemo se sjećati dok smo živi. Ukratko, ostavio je trag koji će biti teško, gotovo nemoguće, dostići.
Ali šta mi zapravo možemo napisati pored njegovog imena? Broj golova? Broj nastupa? Broj trofeja? Sve je to premalo. Jer statistika može izmjeriti fudbalera, ali ne može izmjeriti ono što čovjek znači ljudima.
Edin je nama značio mnogo više od fudbalera. Zato su se utakmice Wolfsburga, Manchester Cityja, Rome, Intera, Fenerbahcea, Fiorentine i Schalkea gledale zbog njega. Nismo pratili njegove nastupe "radi reda". Nismo palili televizor samo zato što je jedan Bosanac igrao negdje u Europi. Gledali smo ga jer smo tamo vidjeli nešto svoje. Vidjeli smo čovjeka koji je iz naše zemlje otišao tamo gdje smo mislili da ljudi poput nas ne pripadaju, a on je tamo pripadao. Ne kao turista ili kao neko ko je slučajno zalutao, nego kao jedan od najboljih. Zato je postao "Idol nacije".
Što sam stariji, sve više razumijem koliko je taj nadimak zapravo težak. Nije svako ko postigne mnogo golova ili osvoji trofej idol. Nije svako ko postane slavan idol. Idol postaješ kada te ljudi ne vole samo zbog onoga što radiš, nego zbog onoga što predstavljaš.
Edin je predstavljao mogućnost. Predstavljao je onu dječačku misao da, možda, ipak možemo, da možda i dijete iz Bosne i Hercegovina može jednoga dana igrati na najvećim stadionima svijeta. Da možda i mi možemo biti najbolji i da nije sramota sanjati veliko. Možda je baš zato njegov učinak van terena veći od svega što je uradio na terenu.
Šta vrijedi gol ako nakon njega ništa ne ostane? Iza Edina je ostalo mnogo. Ostala su djeca. Ostale su porodice. Ostale su mnoge zajednice i kolektivi. Ostali su ljudi kojima je pomogao. Ostale su humanitarne akcije, a posebno za one za koje nikada nismo saznali, jer vjerujem da ih je bilo mnogo više.
Možda je baš to najljepša stvar koju mogu reći o njemu. Neke od najvećih stvari koje je Edin Džeko uradio vjerovatno nikada nećemo saznati. Nisu sve završile u novinama, na društvenim mrežama i nisu sve imale fotografiju. Nekada je jednostavno bilo dovoljno da neko kome je pomoć trebala – dobije pomoć.
Zato, kada danas govorimo o njegovom oproštaju, ja ne mogu da se oprostim samo od fudbalera. Jer se ne opraštam samo od čovjeka koji je zabijao golove, opraštam se od jednog dijela vlastitog života, od jednog dijela svog odrastanja, od svih onih utakmica koje sam gledao, od svih onih večeri kada sam ustajao sa stolice i od svih onih trenutaka kada sam, kao i milioni drugih, vjerovao da će baš on nešto napraviti.
I najteže mi je priznati da više neće. Neće više istrčati u plavom dresu. Neće više namjestiti loptu. Neće više podići ruku prema tribinama. Neće više namjestiti kapitensku traku. Neće više biti onog osjećaja: "Samo da lopta dođe do Džeke."
Doći će neko drugi, naravno da hoće. Reprezentacija mora dalje bez njega. Ali neke stvari se ne nasljeđuju. Ne možeš naslijediti ono što je neko čovjek gradio 20 godina. Ne možeš naslijediti uspomene. Ne možeš naslijediti ljubav. Ne možeš naslijediti ono "Džeko, Džeko" koje je toliko puta odjekivalo stadionima. I zato, Edine, nemoj od nas očekivati da kažemo "zbogom". Ne možemo, jer ti zapravo nemaš gdje otići.
Možeš otići iz reprezentacije. Možeš otići iz fudbala. Možeš jednoga dana potpuno nestati iz javnosti. Možeš odlučiti da više nikada ne staneš pred kameru i možemo godinama ne čuti tvoj glas. Ali nećeš moći otići iz Bosne i Hercegovine. Ne zato što si joj nešto dužan, nego zato što si već postao njen dio. Zauvijek.
Tamo gdje je sve počelo: Edin Džeko odradio posljednji trening za reprezentaciju BiH na Koševu
Jednoga dana, kada na "Bilinom polju" bude igrala neka nova generacija, neko dijete će pogledati broj 11. Možda neće ni znati koliko si golova dao i protiv koga si sve igrao. Možda neće znati kako je izgledala noć u kojoj si zabio ovaj ili onaj gol. Ali će neko na tribini pokazati prema tom dresu i reći: "To je bio Džekin broj."
To će biti dovoljno. Jer generacije će dolaziti i odlaziti. Mijenjat će se selektori, igrači, stadioni i sam fudbal. Ali kada dijete prvi put obuče dres Bosne i Hercegovine, negdje duboko u toj priči bit će i tvoje ime. Možda će poželjeti biti novi Džeko. Možda će jednog dana postati bolji fudbaler od tebe. Možda će postići više golova ili osvojiti više trofeja. Ali neće biti prvi, jer to si bio ti. Ti si bio taj koji nam je pokazao da se može.
Kada jednog dana budemo stari, kada budemo pričali mlađima kako smo nekada gledali reprezentaciju, pričat ćemo im i o tebi. Pričat ćemo im kako smo čekali utakmice. Kako smo pjevali Kako smo se nervirali. Kako smo psovali kada ne ide. Kako smo vjerovali kada niko drugi nije. I kako je, u svemu tome, uvijek postojao jedan čovjek za kojeg smo vjerovali da može nešto napraviti.
Džeko. Samo Džeko. Nije nam trebalo ni ime. Bilo je dovoljno prezime. Možda je to najveća stvar koju jedan fudbaler može postići. Da njegovo prezime postane dovoljno. Da kada kažeš "Džeko", svi znaju o kome govoriš. Ali znaš šta? Postoji nešto što mi je važnije od svega.Kada jednog dana neko bude pričao o Edinu Džeki, volio bih da ne kaže samo: "Bio je veliki fudbaler." Volio bih da kaže: "Bio je veliki čovjek."
Golovi će se zaboravljati. Statistika će blijediti. Rekordi će jednoga dana biti oboreni. Neko drugi će postati najbolji strijelac. Neko drugi će nositi broj 11. Ali ono što si uradio ljudima neće imati statistiku, tabelu ili rekord. Ono što si ti uradio ostat će u ljudima.
Danas, dok se opraštaš od reprezentacije, možda ti misliš da odlaziš, ali ne odlaziš. Mi te samo prestajemo gledati na terenu, a to nije isto. Ti ćeš biti tamo kada himna počne. Bit ćeš tamo kada lopta prvi put krene s centra. Bit ćeš tamo kada neko postigne gol. Bit ćeš tamo kada stadion zagrmi. Bit ćeš tamo kada neko podigne kapitensku traku. Bit ćeš tamo u svakoj našoj velikoj pobjedi i u svakom našem teškom porazu. Jer si postao dio načina na koji doživljavamo ovu reprezentaciju. Postao si dio nas. A od toga nema oproštaja. Zato ti neću reći zbogom, Edine. Reći ću ti ono što možda nisam dovoljno puta rekao dok si igrao: "Hvala".
Hvala ti što si nam dao da sanjamo. Hvala ti što si nam pokazao da možemo. Hvala ti što si naš grb nosio kao da je najvažnija stvar na svijetu. Hvala ti za svaku loptu koju si poslao u mrežu. Za svaku suzu, za svaki osmijeh. Hvala ti za svaku pobjedu, za svaki poraz koji si zajedno s nama preživio. Hvala ti za Svjetsko. Hvala ti za sve one noći kada smo zbog tebe vjerovali da ćemo uspjeti. Hvala ti za svaku zastavu koju si svojim igrama podigao visoko. Hvala ti što si, gdje god da si igrao, sa sobom nosio Bosnu i Hercegovinu. I hvala ti što si nam pokazao da se veličina ne nalazi samo u tome koliko visoko možeš doći. Nego koliko ljudi povedeš sa sobom. A ti si, Edine, sa sobom poveo cijelu jednu zemlju.
Džeko poslao poruku medijima: "Čuvajte ovu djecu"
Zato sada idi, ako si već tako odlučio. Idi mirno i ponosan jer iza tebe ne ostaje praznina. Iza tebe ostaje trag, a neke tragove vrijeme ne može izbrisati. Jednog dana možda neće biti nikoga ko te je gledao kada si debitovao. Jednog dana možda neće biti nikoga ko se sjeća svih tvojih golova. Jednog dana možda neće biti nikoga ko može iz prve ruke ispričati kako je bilo gledati te u plavom dresu. Ali bit će Bosne i Hercegovine. Bit će reprezentacije. Bit će "Bilinog polja". I bit će broj 11. I kada ga neko izgovori, negdje će se uvijek pojaviti isto ime - Edin Džeko.
Ovo nije kraj. Nije ni zbogom, jer čovjek može završiti karijeru, skinuti kopačke i prestati igrati, ali ne može završiti priču koju je napisao u srcima ljudi. A tvoja priča, Edine, nije napisana samo na zelenom terenu. Napisana je na tribinama, na zastavama, u dječijim snovima, u suzama, u zagrljajima, u kućama širom Bosne i Hercegovine. U svima nama. I zato ćeš živjeti. Ne samo dok postoji fudbal i ne samo dok postoji reprezentacija. Nego dok god bude postojao neko ko će, kada čuje "Bosna i Hercegovina" na trenutak pomisliti: "Džeko." A vjeruj mi, Edine, takvih će biti zauvijek.
Neki ljudi odigraju utakmicu. Neki odigraju karijeru. Ali rijetki dobiju priliku da odigraju jednu malu ulogu u životu cijele nacije. Ti si svoju odigrao. I odigrao si je tako da te više nikada nećemo moći izbaciti iz sastava.
Jednom broj 11 – uvijek broj 11. Jednom Idol nacije – zauvijek Idol nacije.
I zato... ne zbogom, Edine. Samo – hvala ti. Do nekog novog susreta. Na nekom stadionu. U nekoj pjesmi. U nekom dječijem snu. U nekoj novoj generaciji. I, kao i uvijek - u svetom dresu Bosne i Hercegovine.
