Plivanje beba s tri mjeseca, rano glazbeno obrazovanje s dvije i pol godine, tečajevi engleskog u vrtiću, i da ne zaboravimo: vlastiti pametni telefon. Napori za podržavanje djeteta od dojenačkog do odraslog doba u većini su slučajeva dobronamjerni. Ali mogu negativno utjecati na neovisnost djeteta.

Paranoični roditelji su roditelji koji s pažnjom brinu o svojoj djeci, ali često stvarnim potrebama mališana ne daju dovoljno prostora. Pomoću ovih savjeta možete se kontrolirati:

„Djeca prirodno teže autonomiji i neovisnosti“, kaže blogerica Danielle Graf, koja zajedno s Katjom Seide piše blog „Das gewünschteste Wunschkind aller Zeiten treibt mich in den Wahnsinn“ (Najpoželjnije dijete svih vremena izluđuje me) i istoimenu knjigu. Kako je moguće da su djeca svakodnevno ovisna o roditeljima? U pravilu, krivci su roditelji koji često nesvjesno utječu na to. Posljedice kasnije postaju očite: „Ako dijete stalno dobiva povratne informacije da neke stvari ne radi dovoljno dobro, prestat će s naporima i prepustit će teren odraslima.“

Uz to, roditelji često ne vjeruju dovoljno svojoj djeci. „Djeca su se nekoć penjala neopterećeno i neprimijećeno na najviša stabla, a danas su roditelji često zabrinuti pa stoje u blizini penjalica za djecu“, kaže blogerica. Priroda je bolje igralište. „Samopouzdanje se razvija slobodnom igrom. Ako igre nedostaje, djeca se često plaše u svakodnevnom životu i ne vjeruju dovoljno sebi.“ Djeca bi se okupljala puno više nego što roditelji misle. „Samoučinkovitost je jedno od najvažnijih iskustava za djecu!“

Povjeravanje jednostavnih zadataka mališanima u ranoj dobi također može utjecati na njihov uspjeh u odrasloj dobi. Američki odgajatelj Marty Rossmann sa Sveučilišta u Minnesoti proučavao je životopise 84 djeteta sve do sredine 20-ih godina života. Oni koji su u četverogodišnjoj dobi obavljali male svakodnevne poslove bili su znatno uspješniji kao mladi odrasli ljudi od onih koji, sve do 15. ili 16. godine, nisu bili odgovorni za kućanske poslove.

"Većina roditelja poznaje vrlo stresnu fazu, koja kulminira u dobi od druge do treće godine života. Čim dvogodišnjak viče uvjereno: ‘Želim to sam!’, trebali bismo mu dopustiti da to i napravi što je češće moguće. Ponekad to zahtijeva malo napora jer postoje i opasnije situacije. Ali, u pravilu, možemo vjerovati jednoj stvari: djeca uglavnom vrlo dobro procjenjuju svoje granice”, kaže Graf. Njezin savjet za roditelje: „Samo nastavite pitati: ,Želiš li to sam napraviti?‘, ohrabrujte i podržavajte – ali samo kad je to zaista neophodno.”

A što je s djecom koja trebaju još vremena da rade nešto samostalno ili se osjećaju odgovornima za svakodnevne zadatke? „Istina je da je raspon vrlo velik“, kaže Graf, „ali u nekom trenutku svako dijete dođe do točke kad želi samo hodati stepenicama, može samostalno zaspati ili se dobrovoljno odvojiti od dude. Postoji unutarnja karta koja osigurava razvoj vještina djece u skladu s navršenim godinama.“ Posao roditelja zapravo je vrlo jednostavno objašnjen: „Promatranje djece kako postepeno postaju neovisnija.“