24. aprila 1879. udareni su temelji bugojanske župne crkve sv. Ante

Sve do 1844. Bugojno su služili fratri iz Gornjeg Skoplja. Te godine Bugojno postaje samostalnom župom, a župnik stanuje u Malom Selu u Mutevelinoj kući kao podstanar. Uskoro pravi kuću i kapelicu. Fra Ivo Krilić pravi međutim novi župni stan sa svim potrebnim prostorijama, te sa školom na gornjem i kapelicom na donjem katu. On je također kupio njivu od Ljubunkuše, majke Mehmedbega Ljubunčića iz Voljica, na kojoj je sada groblje u Sultanovićima.

Potreba za crkvom bila je hitna. 1875. kupljeno je i poravnato zemljište. 24. travnja 1879. udareni su temelji bugojanske župne crkve sv. Ante. Gradnju je organizirao i vodio poduzetni župnik fra Jerko Barbarić. Dimenzije trobrodne bazilike bile su ogromne, najveće u Bosni. Gradnja nije išla ni glatko ni brzo, iako su prilozi stizali s više strana. Fra M. V. Batinić izvješćuje 20. 10. 1886. provincijala da će crkva uskoro pod krov i poziva ga na sljeme. Crkva se iznutra još dugo uređivala…

Od župe Bugojno odvaja se 1875. Golo Brdo (Kandija) kao franjevačka župa. Pošto je izgrađena crkva i župna kuća, župu će nešto kasnije preuzeti biskupijski svećenici. 1911. se osniva župa Gračanica sa sjedištem na Humcu. Ovdje će se 1974. osnovati još jedna župa, i to Glavice. To je bio kraj cijepanja bugojanske župe. Posljednjih godina obnavljana je crkva iznutra i izvana. Nabavljene su nove orgulje.

Vjera i kultura

„Spomenike i svjedočanstva sedam stoljeća dugog življenja na bosanskohercegovačkom tlu pronijela su mala braća kroz vremena turske i austrougarske vladavine, kroz ratove, progone i požare sve do naših dana. Imali su prve arhive i najstarije knjižice, prenosili su i čuvali kulturnu baštinu naroda, te bili njegova spona sa srednjovjekovnom Europom.“ ( iz tiskane informacije u povodu izložbe, Franjevci Bosne i Hercegovine na raskršću kultura i civilizacija u Zagrebu od 6. 10. 1988. do 8. 1. 1989.). Gotovo kroz cijelo vrijeme svoga djelovanja franjevci su uz vjerske poslove širili i kulturu među svojim narodom. S vjerskom poukom vršili su i opismenjavanje ljudi. Dok je Evropa već stoljećima imala glasovita sveučilišta, fratar je u Bosni pod vedrim nebom učio djecu i odrasle čitati i pisati. Tako i u bugojanskom kraju. Kapelan je više-manje bio i učitelj koji je vodio koliko toliko redovitu nastavu. Ima više dopisa provincijalatu u kojima župnici ili kapelani traže da im se nabave početnice i drugi udžbenici i knjige za školu. Fra Jerko Barbarić piše 1881. da „ovde odlična gospoda često školu pohađaju“. Školska nastava držala se i po selima.

U prosvjetnom poslu fratrima će veliku pomoć i rasterećenje donijeti časne sestre milosrdnice. One su 1894. u Bugojnu osnovale svoj samostan i odmah počele voditi konfesionalnu školu. Sestre su svake godine priređivale priredbe sa svojim učenicima. Bili su to prvi kazališni komadi koji su izvedeni na bugojanskom tlu. Sestarsku školu 1906. pohađa 207 učenika i učenica. Sestre su mnogim naraštajima pružale sasvim solidnu osnovnu izobrazbu, a tim i kulturnu formaciju. U Bugojnu su 1963. došle i Školske sestre III. reda sv. Franje da „fratrima vode domaćinstvo, pjevanje i uređivanje crkve“, kako stoji u njihovoj Kronici. Četiri godine kasnije osnivaju samostan u Bugojnu, a 1978. godine grade novu kuću. Tu se prvotno odgajaju i školuju kandidatice za časne sestre. Ipak to nije sasvim zatvorena ustanova, jer organizira seminare i duhovne vježbe za djevojke.

U Bugojnu se itekako osjeća njihova prisutnost i djelovanje. Za najljepši uređeni vrt, balkon i prostor oko zgrade sestre su od općine Bugojno 1984. dobile prvu, a 1985. drugu nagradu. Vjera i kultura osobito danas moraju ići zajedno. U naviještanju Isusova Evanđelja suvremenom čovjeku mora se koristiti humanistički i svjetovni rječnik. Kultura pomaže razumijevanju vjere, a vjerski život bi trebao širiti kulturu. U bugojanskom župnom stanu postoji bogata knjižnica, koju treba urediti. Knjiga zbližuje ljude i zato je treba širiti i čitati. Vjerska knjiga i vjerski tisak pomažu u produbljivanju vjere, vjerskog i ljudskog života općenito.

U tom ima prednost Biblija kao temeljna knjiga kršćanstva. Nažalost može se donijeti paušalna ocjena da i bugojanski župljani malo čitaju. To se vidi i po tome što ovdje već niz godina, unatoč očevidnoj naivnosti i nasrtljivosti, uspješno djeluju reklameri sekte Jehovnih svjedoka. Oni se pokrivaju upravo navodno izvrsnim poznavanjem Biblije (posebno Starog zavjeta) i napamet naučenim biblijskim citatima. Župni, pastoralni djelatnici morali bi širiti kvalitetnu vjersku knjigu i tisak. Mogla bi se improvizirati i knjižarska prodaja. I na taj način hranit će se duša naroda. Od umjetnina u bugojanskoj crkvi izdvajamo Meštrovićev kip svetog Ante (kopija beogradskog kipa po dopuštenju samog umjetnika), te križni put Josipa Bifela.