Pa ima možda nekih 10-ak godina kako je taj momak završio našu Gimnaziju, dobro ga se sjećam, uvijek veseo, osmijeh mu nije silazio sa lica, čestit, vrijedan a iznad svega kreativan i radoznao učenik. Završavajući 4. razred, veli kako planira položiti razliku predmeta za srednju medicinsku u Travniku jer tada još uvijek nije bilo medicinske u Bugojnu. Tako i bi. Uspio se zaposliti u naš Dom zdravlja i za njega nije bilo radnog vremena, on bi odlazio na sve odjele, sve ga zanimalo, snašao se dobro, ali nije bio zadovoljan svime, htio je još nešto više. Odlazi na internet te nađe nekog lika (naš čovjek iz Gračanice, one prema Tuzli, ne ove naše), gdje čovjek naše ljude zapošljava ako su medicinari, sve nudi, odmah posao, stan, banku…

Da pomenem i ime ovoga Bugojanca kako neko ne bi pomislio da je ova priča plod moje mašte, zove se Alen Gurbeta, sad već sretno oženjen, ima dijete, sretno i zadovoljno žive i uživaju u Njemačkoj.

Čitam, zanimljivo, ali se ne pominje cijena po kojoj on to sve nudi… Nezgodno mi da pitam, i nekako mi ne zvuči uvjerljivo jer previše je lijepo da bi bilo istinito… Ali, javim se ja na mejl kao zainteresovani… Sutradan mi stiže obavijest, njegovo ime i prezime, da je iz Gračanice, te da će on za nekoliko dana stići u Bosnu pa će doći kod mene u Bugojno da popričamo… Uh, opet iznenađenje ugodno… Kad za nekoliko dana naziva me lik i veli da će sutra do Bugojna, da se upoznaju, sve dogovore na obostrano zadovoljstvo…

Nevjerovatno, sve ide kao podmazano, suviše je lijepo da bi bilo stvarno…

Sumnja u sve…

Sutra Gračanlija doista u Bugojnu, nalazimo se, sve dogovorimo, kako je i obećao u mejlu… Meni, brate, neugodno da ga pitam koliko će to njegovo sređivanje koštati, a on to ni da spomene… Opet mi nešto sumnjivo… Na dogovoreni dan ja za Njemačku, dočeka me tamo na stanici, poveze me u nađeni stan, odvede me u bolnicu gdje ću raditi, otvorimo mi žiro račun u banci i veli od sutra si na poslu… Je li ja ovo samo sanjam ili mi sve teče ovako glatko zahvaljujući mom dobrom duhu iz Gračanice. Prvi posao mi u Hitnoj, lijepo mi, zadovoljan sam, dobra plata, imam sve potrebno od uniformi, materijala, ma sve kao u bajci… Usavršavam njemački kojeg sam znao još prije nego sam krenuo u osnovnu školu (naučio uz TV i crtane na njemačkom)…

Ovaj moj dobrotvor ni jedne riječi o cijeni svega što mi je učinio i pomogao…Nezgodno mi, proganja me taj dug prema njemu, a on ne daje čak ni naslutiti koja bi to cijena njegove usluge mogla biti… Nisam mogao više izdržati tu neizvjesnost i jednog dana ja ga upitah koliko sam mu dužan za sve? A on kao iz topa, ništa ti meni nisi dužan!

Kako, bolan, nisam, to mi ne bi ni najrođeniji učinio i pomogao kao što si ti meni, a nismo se ni poznavali, reci ti meni cifru, pa da mi to riješimo! Ponavljam ti, ništa mi nisi dužan! Ali, kako jarane, ja znam da ovakve usluge koštaju pozamašno, reci cijenu, pa da to završimo!

Ja sam već naplatio sve ovo što sam tebi učinio!

Molim, od koga si naplatio?

Kao prvo, bolnica gdje ja radim platila mi je nešto što sam doveo radnika koji im treba, stanodavac kojem sam te doveo takođe mi nešto plati, banka u koju sam te doveo kao klijenta mi nešto dala, tako da sam ja namiren za sve što sam ti učinio…

Aha, dobro, dobro, ali opet ti meni reci koliko ja tebi dođem sa moje strane!

Ama, ništa mi bolan ne dođeš, rekao sam ti i ne pominji mi više ovo, to je riješena stvar među nama dvojicom!

Ali, pokušah ja još jednom, a on odmahnu rukom i ponovi da je to gotova stvar…I radim ja, učim, opet mi nije mrsko ako nema posla da odem na druge odjele i ponešto naučim. Jedno veče dežuram u hitnoj, dolazi pacijent, doktorica ga prima, pregleda, propituje, postavi dijagnozu. Sve sam pratio i kako doktorica reče, ja pošto sam u Bugojnu imao sličnih situacija, nesvjesno se izlanuh kako ja mislim da nije to što reče doktorica, već nešto sasvim drugo. Uh, volio bih ja da mi je jezik otpao prije nego sam i zaustio da kažem svoje mišljenje.

Doktorica me presječe pogledom, reče kako nije moj posao da se petljam jer ona je doktorica, a ja sam samo medicinsk brat. I pacijent me prezrivo odmjeri oštrim pogledom solidarišući se sa doktoricom. Volio bih u tom trenu da sam kroz zemlju propao i da me više nema, pomislih kako mi sljeduje otkaz odmah sutradan, ja mladac iz Bosne, srednjoškolac da se petljam u posao doktora, ali ja sam i dalje mišljenja da sam u pravu, pa neka dobijem otkaz. Sutra, prekosutra, prođe još nekoliko dana, ja u neizvjesnosti, ma i ne spavam očekujući svaki dan i svaki tren da mi daju otkaz. Prođe i 7 dana, ja u neizvjesnosti iščekivanja najgorega. Osmi dan od moje nesmotrenosti, rekoše mi kako me pozvala doktorica u čiji se posao i struku miješah. Aha, ona je ta koja će me još jednom naružiti i saopštiti rješenje o otkazu.

Jest da ću dobiti nogu, ali ja sam ubijeđen da sam dobro rekao, glavu bih dao da sam u pravu jer sam bio svjedok sličnih situacija u Bugojnu. Ulazim drvenim nogama u arenu za smaknuće. Pozdravljam ukočeno i pokislo.

Sjedite, mladi kolega, jeste li dobro, jeste li zadovoljni kod nas u bolnici, poče ona nekako previše ljubazno i s osmijehom…

Majko moja, ova se sad naslađuje mojom mukom, pa mi se još i smješka i glumi ljubaznost kao da se nije ništa desilo i da ja nisam zeznuo stvar miješajući se u njen doktorski posao… I dalje ona nasmiješena, pričamo o svemu kao da ja nisam došao po otkaz, pa što me muči ovako, što ne kaž e da sam dobio otkaz i tačka da ne tpim ovo mrcvarenje, uh, hajde što ću dobitiotkaz, ali kako ću na oči mome dobrotvoru koji je sve za mene učinio, a ja za…o!?

Bili ste u pravu, mladi kolega ono veče u hitnoj… Molim, šta reče, je li se to ona sada još i šegači sa mnom i mojim brzim jezikom Da, da, bili ste u pravu, ja sam pogriješila, vaša je dijagnoza bila tačnija!

Ha, šta ja to čujem, je li se i dalje okrutno poigrava mnome i mojim užarenim živcima?

Ustade se ona da mi čestita, pruži ruku a ja kao oparen se frcih i pružih uzdrhtalu i užarenu svoju ruku kao da nije moja. Je li ja to opet sanjam, majko moja mila? Napokon se razabrah, sve što čujem i vidim je istinito, ja sam bio u pravu, doktorica mi čestita priznajući svoju grešku…

E, od tada mi se odmah sve živo ponudilo, da napredujem, da se educiram, postao sam glavna zvijezda u bolnici, svi me hvale, čestitaju, tapšu, hvale…

A meni najdraže što ću tako osvjetlati i obraz moga druga iz Gračanice, moga dobrotvora, prijatelja, zemljaka… E, pa kao što rekosmo u naslovu priče to su ti naši ljudi bosanskohercegovački, najbolji na svijetu!!!

16.03.2024.