„Više patriotizma ima u konjskim žilama nego u srcima kukavica.“
„Više patriotizma ima u konjskim žilama nego u srcima kukavica.“
U ovoj zemlji, čini se, svako ima pravo da govori o patriotizmu. Svi su, barem riječima, bili spremni da daju život za domovinu samo što su neki tada, kad je bilo najpotrebnije, imali važnijih poslova. Danas ih često čujemo kako s visine drže lekcije o ljubavi prema državi, o časti, o hrabrosti. A u stvarnosti, kad je Bosna krvarila, njih nije bilo ni na vidiku.
Kada nam vojni dezerteri pričaju o patriotizmu, ne mogu a da ne osjetim gorčinu. To su ljudi koji su tada izabrali sigurnost, udobnost, dunjaluk. Kukavice koje su drhtale nad svojim imetkom, nad svojom čašom u kafiću, nad komforom koji nisu htjeli da izgube. Nikakve fajde od takvih.
Oni su propustili priliku da pokažu barem mrvu hrabrosti, da stanu uz narod, da budu borci ako već nisu mogli biti junaci. Dok su oni bježali od bojišta, sirotinja je oslobađala Bosnu. Oni koje smo, nažalost, često smatrali "nižima" skromni, jednostavni ljudi, iz kafana i sela uhvatili su oružje i branili ono što je sveto. Njihove ruke, žuljevite i čiste, nosile su teret slobode.
I zato, kad danas čujem da o domoljublju govore oni koji su pobjegli od njega, ne možemo da šutimo. Patriotizam se ne mjeri riječima, već djelima. Nije to zastava na profilu, niti prazna fraza iz kafane. Patriotizam je krv, znoj i suze onih koji su vjerovali da Bosna vrijedi svake žrtve.
Na mladima je danas da ne zaborave. Da razumiju da se domovina ne brani samo oružjem, nego i poštenim radom, istinom i dostojanstvom. Ali i da nikada ne dopuste da im o ljubavi prema Bosni govore oni koji su je u najtežem času napustili.
Jer historija pamti. A ona, ma koliko spora bila, uvijek zna razlikovati gaziju od dezertera.
