Kad se noćni voz zaustavi na bugojanskoj stanici
Kad se noćni voz zaustavi na bugojanskoj stanici.
Mali rasklimatani vagončići,koji se obraćaju na pruzi Donji Vakuf -Bugojno,sa tjesnim uzanim kupeima,liče na neki provincijski tramvaj,a škiljava svjetlost,koju kondukter tek pod polazak voza pali,pojačava težak utisak koji se dobija odmah po izlasku iz voza na neosvetljeni peron.
Kad se noćni voz zaustavi na bugojanskoj stanici,ljudi zagaze u gust neprobojan mrak mrak,jer je jedino svjetlo na peronu lampica u ruci dežurnog činovnika.
Ali i ona se odmah po dolasku voza izgubi u staničnoj kancelariji,pa putnici kao neke bezoblične siluete iščeznu u mrak,a blizinu ljudi osjećate samo po šljapkanju koraka kroz ulično blato.
Godinama tako životari ovaj mali grad,kao posljednja tačka na kratkom kraku željezničke pruge,beznadno i neveselo,pa su i fizionomije ljudi postale apatične.
Preko cjelog dana ulice su prazne.Tek kasno popodne ljudi se skupljaju po krčmama i iz dremeža ih trgne snažan i vedar glas Safeta Haračića,prodavaca novina.
Njegov prolazak kroz kafane i ulice jedini je događaj koji ima u sebi neke životne dinamike i koji čas podsjeti ljude:da negdje daleko tamo od ove zabačene provincije život pulsira jednim snažnim tempom... "Vreme",1937.
