BUGOJANSKI ZAPISI IZ ZABORAVLJENOG VREMENA

MOJ ŠKOLSKI DRUG

Šezdestih godina prošlog stoljeća u Gornjem Vakufu - Uskoplju se igrao rukomet. Pred utakmicu trener je savjetovao jednog igrača da se “pravi nezainteresiran” pa da onda iznenada pravi akcije i postiže golove. Na samoj utakmici pomenuti igrač se gotovo nije primjećivao. Sredinom drugog poluvremena trener mu povika:

- Šta je s tobom? – Pravim se nezainteresiran - duhovito odgovori pomenuti igrač.

Bili su to prvi koraci igranja rukometa, a naš školski drug tada bugojanski gimnazijalac, shvatao je taj sport kao zabavu i rekreaciju. Kroz priču o njemu, mi ustvari želimo oslikati prilike i ljudske relacije tog vremena na našem području.

Mislim da se slijedeći događaj dešavao 1961. godine. Počela je nova školska godina. Učenici iz Gornjeg Vakufa – Uskoplja putovali su u Bugojno popularnim vlakom “ćirom”. Tada u Gornjem Vakufu – Uskoplju nije postojala benzinska pumpa. Bilo je to vrijeme kada je bilo veoma malo automobila. Znam od ranije da je u Bugojnu bila jedna pumpa u krugu trgovinskog poduzeća “Resnik”. Ta pumpa je radila tako što se ručno okretao točak koji je pokretao pumpu. Kasnije je izgrađena prva “moderna” benzinska pumpa kod “Špedicije”.

Krug trgovinskog poduzeća “Resnik” nalazio se u blizini gimnazije. Kasnije je na tom mjestu napravljen početak Omladinske ulice koja je vodila do Đerekove ulice. U toj ulici sagrađena je pošta i zgrada socijalnog osiguranja. Prethodnih godina pošta se nalazila u Terzićima. Pošta u Omladinskoj ulici je dugo egzistirala sve dok nije sagrađena nova pošta pored katoličke crkve na platou prema Kulturno sportskom centru. Devedesetih godina popularna Omladinska ulica je preimenovana u Vagnerovu ulicu.

Jednog dana naš školski drug dolazi “ćirom” u školu naseći manju praznu kantu za benzin kako bi poslije nastave kupio gorivo i nosio u Gornji Vakuf - Uskoplje. Na školskim stepenicama ugleda ga direktor gimnazije pa povika:

- Milicija, milicija, ovaj hoće zapaliti gimnaziju!

Naš drug nije uspio objasniti da je prazna kanta, a već se našao na ulici ispred gimnazije. Direktor je napravio takvu dramu da bi se mislilo da je stvarno netko želio izvršiti diverziju. Mi učenici, tada drugog razreda gimnazije, smo dugo poslije toga pravili viceve imitirajući našeg direktora. Kada bi netko napravio bilo što mi bi povikali:

- Milicija, evo taj i taj je napravio ovo ili ono. 

Ovo je bio primjer kako obična životna situacija može dovesti čovjeka neugodnu situaciju. Obitelj našeg druga je imala potrebu za petrolejom ili benzinom. U Gornjem Vakufu – Uskoplju nema benzinske pumpe. Naš drug ionako ide u školu u Bugojnu. On odlazi u Bugojno noseći praznu malu kantu za benzin. Neodgovorno je nositi makar i praznu kantu u razred. Ali šta će sa kantom jer ionako žuri od bugojanske željezničke stanice na nastavu. Sve je to izazivalo dramatičnu situaciju u školi.

Nakon nekog vremena dogodio se mnogo ozbiljniji događaj. Za prevoz učenike vozara prepravljen je “teretni vagon” sa klupama da učenici ne bi ulazili u putničke vagone. Jedan drugi “vozar” je zapalio vagon. Vetra je ugašena, učenik je izbačen iz škole. Željeznica im je pripremila drugi vagon. Jedan dan učenici su došli na stanicu i trebali su se smjestiti u vagon. Usput su razgovarali. Jedan naš drug iz razreda prvaveći vic reće: - Haj’mo i ovaj zapaliti. U blizini je bio milicioner koji ga je prijavio te zbog šale dobi ukor direktora - jedinicu iz vladanja.

 Vratimo se priči o mom školskom drugu. U ovoj sa kantom i sličnim situacijama direktor bi znao dozivati podvornika: - Ed’eme ponesi sjekiru! Podvornik, drag stariji čovjek pred penziju, nikad nije učestvovao u provođenju direktorovih pozivanja. Učenici su ga voljeli i često sa njim razgovarali. Direktor bi ga dozivao samo radi dramatiziranja situacije.

Kad sam već pomenuo našeg podvornika, navedimo jednu anegdotu koju su mi ispričale starije kolege gimnazijalci. Naime, generacija maturanata ispred nas je na kraju školovanja 1963. godine išla na ekskurziju. Sa sobom su poveli pomenutog podvornika. Bili su stacionirani na moru. Jednog dana pođoše na plažu koja je pripadala nekom hotelu. U tom hotelu su bili smješteni strani turisti pretežno iz Njemačke. Čim su došli na plažu, dolazi osoblje hotela koje traži da napuste plažu kako ne bi ometali goste hotela. Maturanti su se protivili, ali to nije pomagalo. Moraju napustiti plažu koja je vlasništvo hotela. Dok su napuštali plažu naš podvornik povika:

 - Gdje si sad komesare da vidiš ovo!

Maturanti nisu razumjeli podvornika. On im objasni zašto proziva komesara. Naime, naš podvornik je bio u Drugom svjetskom ratu u partizanima. Na sastancima sa borcima komesar bi objašnjavao kako su oni narodna vojska i kako će poslije rata biti sve narodno. Imao je običaj navoditi praktične primjere. Jedan od tih primjera je bio da kad ide voz, ti digneš ruku. Voz stane da ti uđeš jer to će biti narodni voz. Sad, osamnaest godina poslije rata, sklanjaju nas da ne smetamo onima protiv kojih smo se borili.

Tako je to obično u životu. Uvijek se nađu neki “komesari” koji nam govore kako mi trebamo misliti. Možda ova anegdota sa podvornikom zvući poznato. U ratu devedesetih godina borce se motiviralo tako da ako osvoje neki teritorij, kuće će biti njihove.

Vratimo se našem drugu i njegovim školskim drugovima. Završili smo gimnaziju i otišli na studije u različite gradove. Sretali smo se u Bugojnu za vrijeme ferja i pojednih državnih praznika. Tada bismo prepričavali događaje sa naših fakulteta i prepričavali najnovije viceve iz naših novih sredina.

Jedne prilike, mislim da je to bilo poslije druge godine studija, bili smo na nekoj zabavi u Kristalnoj sali u Bugojnu. Zabava je bila u punom jeku, a moj školski drug je morao ići na željezničku stanicu jer zadnji “ćiro” je  vozio za Gornji Vakuf – Uskoplje nešto prije 23 sata. Vidio sam da mu je žao napustiti zabavu pa mu rekoh da ostane na zabavi. Može kod mene spavati.

Na zabavi smo ostali do dva sata ujutro. Bili smo gladni. Malo se i popilo. Dolazimo mojoj kući. Svi ukućani spavaju. Moja mama je sutradan trebala negdje ići pa je uveće spremila punu veliku šerpu filovanih paprika za sutrašnji ručak.  Pošto su još bile tople ostavila ih je poklopljene na šporetu. Kad smo mi stigli vatra se već poodavno ugasila. Filovane paprike su se ohladile. Saft okolo paprika se zgusnuo kao hladetina.

Mi onako gladni podignemo poklopac pa onako stojeći pored šporeta poćnemo viljuškama nabadati paprike i jesti. Malo po malo pojedosmo sve paprike kojih je bilo zaista mnogo. Ni dan danas mi nije jasno kako smo mogli toliko pojesti. Sve smo jeli bez kruha. Poslije obilnog objeda odemo u moju sobu na spavanje.

Ujutro se probudimo. Moja mama već budna i nešto radi u kuhinji. Mog druga je bilo stid zbog pojedenih paprika pa me nagovara da ja odem do mame kako bi on neopaženo pobjegao iz kuće. Naravno, nisam dozvolio takav scenario nego smo ustali i otišli u kuhinju. Moja mama nam je spremila doručak. Sjećam se bila je to kagana sa suhim mesom. Ja jedem normalno, moj drug samo pomalo. Mama misli da mu se ne sviđa doručak. Pita ga da li bi htio da mu spremi nešto drugo. Moj drugar veli da je doručak dobar, ali da ne može jesti. Sve to govori stidno i nesigurno. Tada uskačem ja sa svojim komentarom:

            - Naravno da ne može jesti kad ti je sinoć pojeo punu šerpu paprika.

Moj drug se zacrvenio i prodorno gleda u mene. U njegovim očima vidim kako mi prijeti. Svi smo se tada nasmijali pa završili sa doručkom. Moj školski drug je bio veliki šaljivđija ali i karakterna osoba.  Osjećao je stid prema mojim roditeljima zbog tih paprika. Želio je što prije otići. Rekao je da mora ići na stanicu, mada sam znao da do polaska vlaka ima još dva sata. Te filovane paprike smo spominjili u raznim prigodama kao poseban kuriozitet.

Spommenuo sam kristalnu salu koja je već tada uglavnom služila za zabave, igranke, sastanke i ostale manifestacije. U prethodnom periodu su tu bile kino predstave. No da napravimo retrospektivu kino sala u Bugojnu.

Prve kino predstave poslije Drugog svjetskog rata bile su u dvorani tada KUD-a (danas Hrvatskog doma). Projekcije filmova nisu bile svakodnevne. Kad bi stigao neki film tada su bile predstave. Taj trend se nastavio tokom ranih pedesetih godina prošlog stoljeća. Filmovi o Tarzanu bili su veoma popularni. Nešto kasnije pojavljuju se domaći ratni filmovi. 

U kasnim pedesetim godinama bilo je vrlo popularno kino “Partizan”. Tu je danas fiskulturna dvorana gimnazije. Sa kinom “Partizan” smo odrastali i gledali sve nove vesterne koji su stizali u Bugojno. Da bi se kupila karta za kino predstave bilo je mnogo guranja pred blagajnom kina. Vremenom su kino predstave bile svakodnevne.  

Mislim da je kino “Partizan” prestao sa radom 1960. godine. Sala kina koja je do tada bila sa nagibom, poravnata je i tu je napraljena fiskulturna dvorana.

Kino prestave su prebaćene u Kristalnu salu hotela “Bosna”.  To je trajalo nekoliko godina. Nakon toga kino je preseljeno u Dom kulture, danas Hrvatski Dom. Vremenom su kino predstave bile sve manje posjećene. Pojavila se i televizija. Na kraju, Bugojno ostaje bez kino predstava.

Prije drugog svjetskog rata postojao je Hrvatski Dom. Poslije rata je nosio ime “Dom kuture”. Sve do 1964. godine sala je imala ravan pod. U njoj su se održavale igranke i razne zabave. Te zabave su bile veoma dobro posjećene. Nekako 1963. ili 1964. godine u Bugojnu je osnovano “Amatersko pozorište”.  Rukovedstvo amaterskog pozorišta je napravilo salu sa nagibom tako da je mogla služiti samo za predstave i mitinge. Amatersko pozorište nije dugo egzistiralo. Mnogo kasnije Dom kulture je ponovno preimenovan u “Hrvatski Dom”. U dvorani Hrvatskog doma (tada Doma kulture) bile su kino predstave.

Bili smo negdje pred kraj studija. Nas četvorica se dogovorimo da idemo na more. Odabrali smo zeničko odmaralište u Dućama kod Omiša. Ovo odmaralište smo odabrali jer smo tu bili prethodne godine pod vrlo povoljnim uvjetima. Prethodne godine iz Bugojna se išlo organizirano u to odmaralište.

Period vremena o kome govori ova storija bio je ispunjen kolektivnim ljetovanjima koja su bila dostupna manje više svima. Bilo je organiziranih ljetovanja učenika svih uzrasta.

Nekad se išlo na kolektivna ljetovanja preko sindikata radnih organizacija. Nekad se to radilo na nivou grada Bugojna. Sve u svemu veliki broj građana je odlazio na višednevna ljetovanja. Nekad se ljetovalo deset, a nekad petnaest dana. Ovaj vid organiziranog ljetovanja posebno je pogodoveo siromašnijim građanima, ali nije bio na odmet ni ostalima da se ljetuje na Jadranu uz što manje troškove. U to vrijeme bilo je gotovo normalno da se skoro svake godine ide na more. Bilo je i onih koji su radije na godišnje odmore odlazili na planine, ali to nije bilo masovnog karaktera. 

Iako smo te godine bili u sopstvenom aražmanu, ljetovali smo u Dućama pod povoljnim uvjetima. Inače, ovo odmaralište imalo je sportske terene i prostranu plažu. U blizini zeničkog odmarališta bilo je somborsko odmaralište sa velikim brojem posjetilaca. Zaposleni u ova dva odmarališta dogovore malonogometni susret.

Taj dan je bio oblačan i vjetrovit pa nije bio povoljan za plažu. Možda je to bio razlog da se na malonogometnom igralištu skupio veliki broj gledalaca. Pred početak utakmice pojavljeju se timovi. Uglavnom su to igrači u tridesetim godinama života. U ekipi zeničkog odmarališta pojavljujemo se ja i moj školski drug. Somborci ulažu prigovor jer nas dvojica izgledamo kao aktivni sportaši dok su ostali prešli u rekreativce. Poslije duge rasprave postignut je dogovor da moj drug igra za zeničko odmaralište, a ja da nastupim za ekipu Sombora.

Počela je utakmica u visokom tempu. Publika bučno navija. Ja sam odigrao veliki broj malonogometnih utakmica, ali mislim da mi je ovo bila ponajbolja partija. Sa druge strane najistaknutiji pojedinac kod Zeničana bio je moj drugar. Čujemo našeg kolegu Iveka kako viće da nema bolje dvojice na cijeloj Jadranskoj obali. Rezultat je stalno bio tjesan. Uz gromoglasno navijanje igralo se sve oštrije. U ekipi Sombora, za koje sam ja nastupao, bio je jedan vrlo prodoran napadač. Jedne prilike bio je u punom trku. Moj drug ga saplete sa leđa. Ovaj je veoma ružno pao tik pored betoskih tribina. U tom trenutku ostali nogometaši iz Sombora ratoborno su potrčali prema mome drugaru u namjeri da sa njim obračunaju. Ja sam jurnuo pred njih i viknuo:

- Stani, on je moj prijatelj!

Za parvo čudo svi su zastali. Ni dan danas mi nije jasno zašto su onako razjareni odjednom stali. Da li je to što sam veoma dobro igrao u njihovom timu, ne znam. Na svu sreću povrijeđeni igrač se pridigao i nastavio igrati. Pobijedila je moja ekipa 5:4. Ipak, bila je to dobra nogometna predstava.

            Poslije utakmice, u predvečerje, sjedili smo i komentirali utakmicu. Bilo je veselih upadica. Kad je spomenut onaj grubi prekršaj mog druga, ja sam napravio šaljivi komentar:

            - Kad ga je moj prijatelj “podklipio” prostr’o se koliko je dug i širok. Sva sreća da nije glavom udario u betonske tribine. Svi su se smijali toj šali kad netko reće da je ružno izgledalo kad su razjareni igrači potrčali prema njemu. Rekoše da je dobro što sam ih zaustavio i što se sve mirno zavšilo. Tada sam napravio šalljivi komentar:

            - Ja sam htio pooooooginut za svog prijatelja. Ovaj karikaturni komentar je izazvao buru smijeha.  Ne samo to, ova rečenica ostala je godinama među nama. Kad god bi se sreli moj drugar bi rekao: “Evo mog prijatelja što je htio poginut za mene”. Bili smo već u poznijim godinama kad mi je moj drug objasnio da je on ustvari bio “mekan” nogometaš. Treneri u nogometnom klubu “Sloga” iz Gornjeg Vakufa – Uskoplja su mu stalno govorili da mora biti hrabriji i oštriji. Veli da ne zna šta mu je bilo tada pa je sa leđa sapleo protivničkog igrača.

            Dok pišem ove redove moj prijatelj nije među živima. Mi smo imali mnogo sličnih dogodovština. Opisao sam ove koji mogu biti pomen na mog školskog druga i prijatelja.  Naša prijateljstva su nastajala tokom zajedničkog školovanja. Mi smo bili školski drugovi u gimnaziji u Bugojnu. Srednju školu smo završili 1964. godine. U to vrijeme nije postojala srednja škola u Gornjem Vakufu-Uskoplju. Srednja škola “Jura Mikulić” u Gornjem Vakufu-Uskoplju osnovana je 1972. godine.

ČELEBIJA

U opisano “zaboravljeno vrijeme” u Bugojnu pa i šire svi su znali tko je Čelebija. Kad god bi se netko povrijedio ljudi bi odmah rekli:

- Vodite ga kod Čelebije.

            Čelebija Mahmutbegović je stanovala u naselju Jaklić. Rođena je u selu Kopčići kod Prozora. Sa obitelji se preselila u susjedno selo Varvara. Izgradnjom hidrocentrale “Rama” njena kuća je potopljena za potrebe akumulacionog jezera. Preseljava se u Bugojno 1966. godine. Već je tada bila poznata po namještanju lomova kostiju i liječenju bolesti kičme.

Čelebija Mahmutbegović iz mlađih dana bila je poznata po namještanju lomova kostiju liječenju bolesti kičme

Čelebija je bila veoma uspješna u pomaganju ljudima. Pa ipak, za svog oca je znala reći da je bio nenadmašan. Njen otac je prije Drugog svjetskog rata bio poznat u Prozoru i okolnim selima. U to doba nije bilo medicinara i liječnika pa se u narodu pojavljuju samouki vidari i travari. Iako samouk znao je namjestiti svaki lom.

Čelebija je uspješno liječila iščašenja, lomove kostiju, razne opekline, povrede kičme… Najviše uspjeha je imala u namještanju povrede kostiju. Ova znanja je naučila od oca Ibrahima sa kojim je zajedno radila. Nakon očeve smrti nastavila je raditi samostalno od svoje 24-te godine. Najprije je krenula sa lomovima kostiju. Prvi lom kosti koji je namjestila, bio je lom ruke njenog sina. Nakon toga su počeli dolaziti ljudi sa različitim povredama.

Kako je sama znala reći, za ovaj posao treba imati dara, interesiranja i ljubavi.

Iako se nije školovala liječila je veoma uspješno. Kako je znala reći da ne poznaje sve te latinske nazive, ali je sve to osječala svojim prstima. Iscjeliteljski dar Čelebijinih ruku opisuje Čelebija na svoj način:  “Polako prebirem prstima po kičmi jedan po jedan pršljen i otkrijem koji od njih nije u redu. Idem rukom niz kičmu i prstima čupam prignječeni živac”.

Nikada nije ljudima nudila lažnu nadu. Ili je mogla pomoći ili ne. Ali, nikome ne može biti gore. Sa kičmom nije mogla pogriješiti A što se tiče lomova, nikada se nitko nije požalio.

Ljudi u Bugojnu su joj vjerovali, pa zato i nije imala problema sa medicinarima niti sa općinskim vlastima.

Kod Čelebije su dolazili mnogi znani i neznani ljudi. Gotovo se ne mogu nabrojati oni koji su kod nje našli lijek kada su ih boljela leđa. Primjera ima bezbroj.

Čelebija se uvijek rado sjećala predsjednika općine Varaždin kome je pomogla svojim umijećem. Taj čovjek je bio toliko zahvalan da se redovno javljao i zahvaljivao. Nije bilo praznika da nije stigla čestitka iz Varaždina.

Interesantan je primjer jednog mladića iz Kakanja. Noge su mu bile oduzete. Imao je ranije neku povredu koja se ponovo vratila. Nije mogao ni da mrdne. Bio je on na mnogim mjestima ali nije bilo lijeka. Doveli su ga kod Čelebije koja je rekla da ga ostave kod nje neko vrijeme.

Čelebija mu je svakodnevno radila masaže. Neko vrijeme nije bilo nikakvih promjena. Jedno jutro, nakon dvadesetak dana, dirnula ga po tabanima. Mladić je osjetio te dodire. Čelebija je vidjela da su mu “proradili živci”. Nakon nekoliko dana otišao je kao da mu nikad nije ništa bilo. Kasnije je taj mladić završio fakultet. Čelebiji se javljao  redovno sa raznih mjesta gdje god je boravio.

Među Čelebijinim pacijentima bilo je i stranaca. O Čelebiji su pisali razni listovi. Do jednog od njih je došao bračni par iz Berlina. Supruga je imala problema sa kičmom. Jednog dana se upute iz Berlina pravo u Bugojno. Lako su pronašli Čelebiju. U to vrijeme u Bugojnu je bilo dovoljno da upitate gdje stanuje Čelebija i svatko će vam pokazati put. Poslije tretmana žena iz Njemačke se osjećala mnogo bolje. Po povratku u Njemačku javljali su se razglednicama na kojima je pisalo da je gospođa i dalje dobro te se posebno zahvaljuju.

Primjer mladog čovjeka iz Visokog je impresivan. Imao je problema sa kičmom. Hodao je od ordinacije do ordinacije. Stanje se nije popravljalo. Došao je do Čelebije. Liječio se brzo i uspješno. Za kratko vrijeme oporavio se i vratio normalnom životu.

Mogli bi smo navoditi mnogo slučajeva, ali ja želim opisati nekoliko primjera iz vlastitog iskustva sa tada već popularnom Čelebijom.

 Mislim da je to bilo 1986. godine. Bio sam trener rukometašica rukometnog kluba “Iskra” iz Bugojna. Trenirali smo na rukometnom igralištu “Mladost” iza gimnazije. Jedna, tada šesnaestogodišnja rukometašica, je nezgodno pala i povrijedila skočni zglob. Noga je istog trenutka “buknula”. Izgledalo je veoma ružno. Oteklina na skočnom zglobu bila je velika poput lopte. Sasvim slučajno, tog trenutka njeni roditelji stižu automobiliom na igralište. Unijeli smo je u automobil njenih roditelja koji je odvoze u Dom zdravlja Bugojno u neposrednoj blizini. Kako je to bilo u popodnevnim satima napravljen je samo rengenski snimak. Rečeno joj je da dođe sutradan kod ortopeda. Roditelji odvoze igračicu kod Čelebije. Čelebija je pogledala snimak skočnog zgloba i odmah namjestila nogu. Poslije 20 dana igračica je nastavila igrati rukomet.

Drugi slučaj dogodio se godinu dana kasnije. Igrali smo prvenstvenu utakmicu u Hadžićima. Jedna druga igračica je doživjela je povredu skočnog zgloba. Uzeli smo nekoliko plastičnih vrečica sa ledom. Stavili smo joj nogu u led kako ne bi oticala. Vatili smo se autobusom u Bugojno i odveli igračicu kod Čelebije, koja joj je odmah namjestila zglob. Poslije petnaest dana pomenuta igračica vratila se aktivnostima u rukometnom klubu.

U ljeto 1988. godine u organizaciji Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine održavan je rukometni kamp u Kuparima. Ja sam tada bio selektor Ženske kadetske reprezentacije Bosne i Hercegovine. U organizaciji kampa i bio tada predsjednik stručnog savjeta Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine. Taj čovjek bio je iz Banja Luke. Jednog dana su ga “ukočila” leđa. Nije se bio u stanju ni pomjeriti. U Kupare je stigao osobnim automobilom. Pomenuti čovjek nije bio u stanju voziti automobil. U takvoj situaciji smo se odlučili da jedan Bugojanac odveze “bolesnika” sa njegovim automobilom u Bugojno kod Čelebije.

Poslije završetka kampa, po povratku u Bugojno, pozvao sam telefonom “bolesnika” da vidim kako se osjeća. On očigledno oporavljen i veseo poće svoju priču:

 Kad smo stigli kod Čelebije jedva sam izišao iz automobila. Legao sam na pod. Ćelebija je prebirala prstima po mojoj kičmi. Nešto je radila pa potom me pokrila nekom dekom. Ona izlazi iz sobe. Ja ležim nepomičan. Ne smijem se ni mrdnuti. Nakon petnaestak minuta Čelebija ponovo ulazi u sobu pa veli:

- Hajde ustaj, nećeš mi ovdje spavati.

Ja onako uplašen pređašnjim bolovima ne smijem se pokrenuti. Malo po malo bojazno se ispravim. Vidim ništa me ne boli. Savijem se u jednu pa u drugu stranu, sve u redu. Ne mogu vjerovati. Krenem naprijed, nazad, sve normalno. Ja brate kao nov. Vidim da sam potpuno zdrav. Pomislio sam da se vratim u Kupare. Pošto je bilo samo dva dana do završetka kampa nisam imao rezona vraćati se u Kupare. Sjednem u automobil i odvezem se u Banja Luku kao da ništa nije ni bilo. Čelebija me preporodila.

U vrijeme dok sam radio u Srednjoškolskom Centru Bugojno kao profesor stručnih predmeta predavao sam Čelebijinoj kćerki Nedžidi. Nakon nekog vremena radio sam kao inženjer u poduzeću “Slavko Rodić”. Dolaskom na dužnost rukovodioca grupe za razvoj proizvoda, Nedžida mi je bila jedan od saradnika. Pošto su mene poznavali sportski radnici iz drugih gradova ponekad su tražili da im osiguram dolazak pojedinaca kod Čelebije. To je mi bilo lako i jednostavno jer je tu bila Nedžida, Čelebijina nasljednica.

U vrijeme pisanja ove storije Čelebija nije više među živima. U vrijeme dok je pomagala ljudima pri ruci joj je bila kćerka Nedžida, kojoj je prenosila znanja. Tako se nastavlja tradicija jer kćerka Nedžida posjeduje znanja koje je naslijedila od svoje majke Čelebije. Danas Nedžida ima svoju obitelj. Sa svojim suprugom drži restoran “Avlija” u Bugojnu.

„BUGOJANSKI ZAPISI IZ ZABORAVLJENOG VREMENA.“ Ratka Menjka.