Svijet je posljednjih dvjestotinjak godina, ako ne i više, funkcionirao na načelu dominantne sile. Ona je imala suparnike, ali je u nekoj mjeri ipak bila dominantna. Ta je sila imala zadatak (a to je bio i njen cilj) da plovidba svjetskim morima bude slobodna i sigurna. Isprva je globalno dominantna pomorska sila bila Velika Britanija, a već više od 80 godina to su Sjedinjene Američke Države.

Bez obzira na brojne ratove i intervencije koje su poduzele, one su neku vrstu mira osiguravale svima, pa i svojim najvećim suparnicima, poput Sovjetskog Saveza. Brinule su se o svojim saveznicima, dijelom su snosile trošak njihove sigurnosti, a iz svog dominantnog položaja izvlačile su nemalu, ne samo ekonomsku, korist za sebe. Postojala je prešutna polica osiguranja – SAD će se brinuti o redu kako bi se moglo sigurno i dobro poslovati. Nije bilo uputno pretjerano se zamjeriti globalnom osiguravatelju, ali prostor za sigurno djelovanje bio je prilično širok. Za neke polica osiguranja nije bila prešutna. Bila je javna i ugovorna, a obje strane njome su se ponosile. Klijenti kojima polica nije bila prešutna tu su policu dodatno plaćali i vlastitom zavisnošću, a zauzvrat su dobivali viši stupanj sigurnosti od drugih – zvao se NATO.

Ulaskom Donalda Trumpa po drugi put u Bijelu kuću, prije gotovo u dan jedne godine (20. siječnja 2025.), osiguravatelj je potpuno promijenio narav. Svoju i inače povremeno tešku ćud odlučio je demonstrirati na onima koji su mu najbliži. Garant sigurnosti od vanjskih prijetnji postao je glavna prijetnja svojim najboljim i najvjernijim klijentima. Otvorenom željom da anektira (ili kupi) Grenland od Danske (članice NATO-a koja bi trebala prodati SAD-u svoj arktički teritorij i istovremeno od njih kupiti još 22 neisporučena joj borbena aviona F-35), američki je predsjednik praktički uništio transatlantsko savezništvo, marljivo građeno desetljećima. Najveći jamac sigurnosti Europe, u hladnom ratu zapadne, a poslije njega i sve istočnije, trenutačno joj je najveća prijetnja i otvoreni neprijatelj koji radi na njenom uništenju.

Trump je grenlandskom krizom uništio ono što je mukotrpno stvarano od Drugog svjetskog rata i u čemu je bilo mjesta ne samo za pobjednike tog rata nego i za poražene. Američki predsjednik prvi je put izjavio da bi SAD trebale kupiti Grenland u svom prvom mandatu, 2019. godine, ponovio je to lani, a nedavno je zaoštrio. Odlučio je da Grenland mora biti američki, on je, po novom, ključan za američku sigurnost jer, u njegovoj interpretaciji svijeta nekretninskog mešetara, ako neće biti američki, bit će ruski i(li) kineski, a oboje je nedopustivo. Skupini od osam europskih država koje su se tome jasno usprotivile – Danska, Švedska, Finska, Norveška, Nizozemska, Njemačka, Velika Britanija i Francuska – uveo je, od 1. veljače, kaznene carine od deset posto koje će, nastave li se one ponašati kako se sada ponašaju, dodatno povisiti. Što se tiče vlasništva nad Grenlandom, za Trumpa nema nazad. Tako barem trenutačno govori. A taj Grenland mu je prije dva mjeseca bio toliko “važan” da ga u Strategiji nacionalne sigurnosti (proglašenoj u studenom 2025. godine) nije spomenuo ni jednom, baš kao što ni jednom nije spomenuo ni Arktik. Trump je uvođenjem carina, izvjesno je, do daljnjeg upropastio lani postignut trgovinski sporazum s EU-om (dogovoren na njegovom posjedu u Škotskoj) kojim se carine limitiraju na 15 posto. Tim je sporazumom izbjegnut (ili barem deeskaliran) plamteći carinski rat koji je protiv skoro cijelog svijeta započeo američki predsjednik.

Ulaskom Trumpa po drugi put u Bijelu kuću, prije godinu dana, SAD je kao globalni osiguravatelj potpuno promijenio narav. Garant sigurnosti od vanjskih prijetnji postao je glavna prijetnja svojim najboljim i najvjernijim klijentima

Trump želi Grenland zbog strateških razloga, a čini se da strateške ciljeve umije ostvariti samo silom. Nije dovoljno ni inteligentan ni fleksibilan poput predsjednika Harryja Trumana koji je Danskoj 1946. ponudio 100 milijuna tadašnjih dolara za Grenland, a nakon što je dobio odbijenicu, sve je strateške ciljeve postigao pregovorima i sporazumima poštujući suverenitet nordijske kraljevine. Aktualnog američkog predsjednika ne zanima ni to, baš kao što ga ne zanima ni to što se stanovnici Grenlanda protive priključenju SAD-u. Grenland jest strateški važan. Ispod njegovo leda su goleme rezerve rijetkih, strateških važnih minerala. Taj se led topi, čime će oni postati dostupni (iako je isplativost njihove ekonomske eksploatacije upitna), a topljenje leda skratit će pomorske plovne puteve, neke će doslovce prepoloviti.

Valja se osvrnuti na ruske i kineske arktičke ambicije. Rusija je arktička zemlja, ali bez ambicija trampovskog tipa prema Grenlandu. Već skoro pune četiri godine ratuje u Ukrajini, a njena navodno nevjerojatno moćna vojska napreduje brzinom njemačke vojske na zapadnom bojištu 1916. godine. Kina je svoje arktičke ambicije definirala dokumentom “Kineska arktička politika” 2018. godine. U njemu je sebe definirala kao “zemlju blizu Arktika” (iako je njena najbliža točka od njega udaljena oko 1.500 kilometara), što jest novost jer su države do tada bile klasificirane ili kao arktičke ili nisu bile arktičke, a svoje ciljeve, načelno izražene, namjerava ostvarivati u skladu s međunarodnim pravom.

Dakle, što se tiče vlasništva nad Grenlandom Trump se protiv svojih neprijatelja bori tako da uništava svoje savezništvo (NATO) i svoje saveznike (EU). Politikom američkog predsjednika (u nju svakako valja uvrstiti i lanjske carinske ratove) Kina, a to je država koju većina američkih dužnosnika želi promijeniti, vjerojatno će biti najmanje pogođena. Najviše će biti pogođene one države za koje SAD i dalje želi da budu prilježne saveznice, a od kojih Bijela kuća ubrzano stvara protivnice.

Upitno je kako i čime u ovom času EU može odgovoriti Trumpu. On je najavio da nedavno uvedene carine za osam zemalja ostaju na snazi sve dok SAD ne kupi Grenland (pri čemu, još jedna razlika u odnosu na Trumana, cijenu nije ni ponudio). EU može odgovoriti suspenzijom trgovinskog sporazum koji i nije stupio na snagu (trebao bi 6. veljače) i uvođenjem carina u vrijednosti od 93 milijarde dolara. Više od toga trenutačno je teško očekivati. No, to stvara obostranu štetu. Uzmimo za primjer samo Dansku: 100 posto Ozempica (lijeka za dijabetes koji se masovno koristi protiv pretilosti) u SAD dolazi iz Danske, gotovo tri četvrtine inzulina također, a Maersk je gigantska brodarska kompanija koja u američke luke doprema svaki sedmi kontejner. Američko bi tržište ostalo bez roba, ali bi danske tvrtke ostale bez prihoda koji nije jednostavno, a možda ni moguće, nadoknaditi na drugim tržištima.

EU je trenutačno u veoma lošoj globalnoj poziciji. S Rusijom ne razgovara, odnosi s Kinom su loši, transatlantski zaštitnik postao joj je najveća opasnost, pa je sporazum s Mercosurom rijetka svijetla točka. Unija će se morati naviknuti biti nezavisna, a da to nije bezbolno jako dobro zna Hrvatska

Europa, posebno EU, desetljećima je uživala u ulozi ekonomske supersile i manje (uglavnom regionalne) političke sile koja je ovisna o SAD-u. To uživanje je gotovo. Čak je i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen to shvatila i na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu izjavila da Europa ubuduće mora biti nezavisnija. Put do europske nezavisnost neće biti ni kratak ni jeftin. Europa se uvelike deindustrijalizirala. Jedan od rijetkih proizvoda kojim globalno dominira je sir (devet od deset najvećih svjetskih izvoznica su europske države, među njih se ugurao SAD), ali gotovo sve što ima veze s vojskom i obranom je u boljoj varijanti sporo. Primjerice, Njemačka proizvodi novi model tenka Leopard, 2A8, koji nabavlja i Hrvatska, ali isporuka posljednje ugovorene tranše Italiji predviđena je 2037. godine. O tome da je iznimno komplicirano stvoriti jedinstven, kontinentalni obrambeni sistem ne treba ni pisati. EU je trenutačno u veoma lošoj globalnoj poziciji. S Rusijom ne razgovara, a pod Trumpovim pritiskom nedavno je preuzela još veći dio troška ukrajinske obrane. Odnosi s Kinom su loši, stalno na rubu ekonomskog sukoba, dijelom i zato što se nekritički slijedila politika SAD-a. Transatlantski saveznik i zaštitnik postao joj je najveća opasnost pa je sporazum s Mercosurom (zajedničko tržište Južne Amerike), svim prigovorima usprkos, u ovom trenutku rijetka svijetla točka u odnosima EU-a sa svijetom. Europska unija će se morati naviknuti biti nezavisna, a da to nije bezbolno jako dobro zna Hrvatska.

Od Trumpa može očekivati daljnje napade. Njegova je logika siledžijska – ili mu je netko podčinjen ili mu je protivnik. Novo siledžijsko sredstvo mogao bi biti Odbor za mir, fantomsko tijelo koje Trump namjerava osnovati i kojim namjerava uspostaviti mir u Gazi, zapravo održavati politički status quo na relaciji Izrael – Palestina i po mogućnosti pretvoriti Gazu u turistički resort. Pozivnice državama koje bi trebale biti članice Odbora je poslao, a članstvo se plaća (barem) milijardu dolara. Francuska se nećka bi li ušla ili ne bi, pa joj je Trump preventivno zaprijetio uvođenjem 200-postotnih carina na vino i šampanjac ako ne uplati članarinu. Francuska nije slučajno prva država koju je američki predsjednik uzeo na zub zbog Odbora za mir. Upravo je ona, još od vremena predsjednika Charlesa de Gaullea, najjača zagovornica europske nezavisnosti od SAD-a, a takvu ulogu namjerava igrati i sadašnji predsjednik Emmanuel Macron koji će na dužnosti biti do svibnja sljedeće godine.

Kina svoju poziciju gradi kao zemlja koja želi poštovati međunarodno pravo, posebno onaj dio koji se tiče trgovine. Kao glavnoj suparnici i jedinoj izazivačici SAD-a ovakav rasplet joj, barem naizgled, ide na ruku. SAD će bez EU-a (lako moguće i bez NATO-a) biti slabiji suparnik nego što bi bio s njima. Oslabljena Europska unija teže će se odlučivati za trgovinske sukobe s Kinom, dapače Kina će biti jedan od izlaza u kojima bi se mogao potražiti spas. A istovremeno, udio kineskih automobila na europskom tržištu postojano raste. Kineski proizvođač BYD lani je broj prodanih automobila u Europi utrostručio i sada drži 1,2 posto tržišta. Rusija može biti zadovoljna – u uništenje zapadnog saveza Sovjetski Savez je uložio milijarde (i na kraju propao), a sada za propast tog saveza Moskva ne mora platiti ni kopjejke.

Pozitivan ishod urušavanja zapada moglo bi biti slabljenje Trumpom opčinjene ekstremne desnice u Europi koja podriva sve što stigne, od dosegnute razine ljudskih prava, tekovina prosvjetiteljstva i Francuske revolucije, pa do suverenosti država, u što se deklarativno kune. Lakmus za to bit će izborni rezultati AfD-a u Njemačkoj.