Fenjer je bio na cijeni


Nigdje nije bilo ljepša zima kao na selu. Dani su bili kratki, ono malo poslova oko namirivanja goveda obavljalo se do ikindije. Drva i triješće bi se nanijelo u hodnik, čekala se duga zimska noć. Bjelina snijega bi olakšavala kretanje a tišinu bi remetili koraci u snijegu rijetkih prolaznika. 

Zimska tišina bi poklopila selo sa prvim sumrakom. Iza akšama bi proradili fenjeri, grupice ljudi bi u gergi lagahno prtili snijeg i hitali na sijelo. Sijelu i prelu su se podjednako veselili domaćini i gosti. Omiljeni na sijelu su bili oni koji su znali lijepo pričati, šaliti se, znali doskočice, a poželjni su bili harmonikaši i sevdah pjevači.

Sijeldžijska soba je mirisala na pečenu bundu (masiraču), na krompir iz šporeta, kokice, (bulje čalmaše), bilo je i kiselog kupusa i rasola i kolača maslenjaka (maslenica). Kada bi noći posebno zahladile, pravila se ćetenija, iznosile suhe šljive, mušmule i orasi. Poigralo bi se šaha, tablića i prstena sakrivenog u 11 čarapa.

Fenjer je bio na cijeni. S njim se išlo na sijelo, nosio se u avlijski zahod, osvjetljavao je hodnik, nosio se po kući, s njim se s tavana skidalo suho meso (pastrma). Fenjer i sestra mu, sobna lampa, bili su zaštitno kućno, avlijsko i ulično svjetlo u Bošnjaka na selu i u čaršiji. Uz garavi cilinder i škiljavu lampu, čitali smo Bukvar, rješavali zadatke iz Računice, pisali zadaće iz bosanskog jezika.

Govorim i pišem o fenjeru. Kada je izmišljen i konstruisan, fenjer je zbog svoje specijalne izrade bio neprocjenjiva sprava za život. Nije mu smetao vjetar, kiša niti snijeg. U dotjeranom i prilagođenom obliku, korišten je za osvjetljenje avlija, sokaka i ulica a služio je kao orijentir na zaprežnim kolima i neizbježno prenosno svjetlo. Posebno ljepi fenjeri i lampe kupovani su i uvakufljavani za naše bosanske džamije.

Lampa je modernije oblikovani fenjer, bila je posebno izrade i stilski uljepšana, da osvjetljava sobe i hodnikeLampe su bile različitih dimenzija, veličine, cijene i ukrasa. Oni bogatiji kupovali su veće, skuplje i ukrašenije lampe, čime su željeli istaknuti svoj status, bogatstvo, ugled i položaj. Fenjer i lampa su bili punjeni uljem a kasnije petrolejom. Zaduženje za održavanje, paljenje i gašenje fenjera imao esnaf fenjerdžija. Dijelovi fenjera, postolja za posude, kao i rubni ukrasi i ukrašavanje poklo­paca za fenjere izrađivali su od bakra čuveni bosanski majstori.

Mostar je na svakih 1000 građana imao po jedan fenjer

U časopisu Musavat, broj 9. iz 1906. godine objavljen je sljedeći tekst: ,,Osvjetlenje. Ovih dana, otkako je vjetar počeo zviždati, Mostar je divno Osvijetljen. Barem svaki peti fenjer gori, a to je baš kako treba. Za svaku hiljadu gragjana po jedan fenjer! … Ko nije zadovoljan neka sebi nabavi fenjer i neka ga nosi onako, kao pismonoša. Ko ne će da kupi, dozvoljeno mu je skrhati vrat kroz naše lijepo uregjene sokake, a dozvoljeno mu je i nogu slomiti, ako hoće. Za to ne će platiti nikakve globe”.

Godine 1893. u Mostaru je javnu rasvjetu sačinjavalo 400 fenjera na petrolej, koji se dobavljao iz rafinerije u Bosanskom Brodu. Osvijetljenost ulica je bila nezadovoljavajuća, a veliki su bili i troškovi održavanja, jer su fenjeri stradavali od bure i kojekakvih „pustahija, kojima je pijanima to bila glavna noćna zabava.” Do 1900. godine bilo je uposleno 8 „užigača”, koji bi predveče palili fenjere, a zorom ih „trnuli.” Još od 1903. godine se u Mostaru pripremalo uvođenje električne rasvjete, da bi tek u septembru 1911. godine započela gradnja električne centrale, a to je ona zgrada u kojoj je sve do pred zadnji rat bila štamparija „Rade Bitanga”, neposredno uz nekadašnji hotel Ruža i na uglu ulica Onešćukova i Husnije Repca. Tek 2. juna 1912. godine s mostarskih su ulica uklonjeni dotadašnji fenjeri „na gaz” i lampe na acetilen (karbid), po mostarski „garbit”, te su one mnogo bolje osvijetljene.