O Bugojnu se mnogo piše i puno sluša. 

Bugojanska Crkva u Božjoj bašči 

O Bugojnu se mnogo piše i puno sluša. U raznim povodima i u različitim prigodama. Meteorološki bilteni obasiplju nas zimi bugojanskom hladnoćom i maglom. Zaljubljenici šahovske igre diljem svijeta čuli su za bugojanski šahovski turnir visoke kategorije. Posljednjih desetljeća Bugojno se često nalazilo na prvim stranicama naših dnevnih novina u povodu brojnih Titovih posjeta ovom gradu. Rijetki su oni koji nisu čuli za „Špediciju“ i njezine teretnjake, za „Rodića“ i njegove pisaće strojeve, za „Iskru“ i njezinu prvoligašku epizodu, za „Kalin“ – biser bosanskog hotelijerstva. Onima koji prate kulturna zbivanja nisu nepoznate smotre poput Bugojanskog likovnog bijenala, susreta pozorišnih lutaka BiH, te sve češći književnih večeri. Iza te bugojanske stvarnosti stoje ljudi različitih naroda, vjera i nazora. Ta različitost obogaćuje ovo podneblje, daje mu biljeg opće humanosti i briše isključivost.

Toranj velike bugojanske crkve i minaret džamije još uvijek se nekako nose s visinom okolnih zgrada, iako su s nekima već izravnati. Ipak odakle god ulazite u Bugojno – s kupreške strane iz šumovite Koprivnice; iz donjeg skopaljskog djela, od Donjeg Vakufa; zajedno s Vrbasom iz Gornjeg Vakufa uočit ćete upravo toranj bugojanske župne crkve. Još uvijek dominira sve gušće naseljenim Bugojnom i ukazuje na ono neophodno središte grada, na os oko koje se sve okuplja u koncentričnim krugovima. Ta župna crkva poslužit će nama kao simbol bugojanske kršćanske (katoličke) zajednice o kojoj se dosad vrlo malo pisalo. Naime govorilo se i pisalo o navedenim manifestacijama i uspjesima bugojanske privrede. Ali to se činilo malo ili nimalo kad je u pitanju kršćanska zajednica župe Bugojno. O njezinoj prošlosti ne zna se baš puno. A tragova ima…

Zov tragova

Tragovi nas vode na početak, na izvor i upućuje nas na podrijetlo. Oni također zovu. U  prijelomnim trenutcima življenja, zaostajanja ili rasta, pozivaju nas k sebi i nude se kao dokaz, mjerilo i orijentir. Cijela Skopaljska dolina ili (U)Skoplje (područje uz Vrbas s gradovima G. Vakufom, Bugojnom, D. Vakufom) išarana je mnogim i raznim tragovima. Na tragove ranog kršćanstva u Bugojnu prvotno nas podsjeća bazilika u selu Čipuljiću, koju su arheolozi otkrili i otkopali početkom šezdesetih godina. Ta crkva bila je po svojoj prilici sjedište ondašnje biskupije Bistue ili Matriciuma, a stavlja se u razdoblje kasne antike (4-6. st.) Jedan od lokaliteta zvao se Crkvina, što nedvojbeno ukazuje na tu drevnu crkvu. Sljedeći tradiciju kasne antike u srednjem vijeku je na istom mjestu podignuta nekropola. Suvremenica ove bazilike bila je crkvica na Glavici kod G. Vakufa, koja se nalazila u okviru jednog tvrđenja. Još jedan sitan, ali zanimljiv arheološki nalaz otkriven je u Pruscu, na kojoj su u kamenu izdubeni karakteristični rano kršćanski motivi: euharistija (ptice i grožđe), mir (palma), vječni život (sunce). Greda je u Prusac donijeta vjerojatno iz bugojanskog kraja, a potječe iz kasnoantičkog vremena (4-6. st.). Time je pokazana očita rana prisutnost kršćanstva u ovom kraju. Nadolazeći Slaveni koji će zauzeti i ovo područje, s vremenom će na tim kasnoantičkim kršćanskim tragovima udariti temelje svom kršćanstvu. Tako su porušena sveta mjesta kasne antike ponovno zadobila svoju prvotnu funkciju. Oko njih su se okupile slavenske župe. U ovom kraju  bila je to župa Uskoplje (vjerojatno od riječi usko polje). Spominje se u Ljetopisu popa Dukljanina iz 12. stoljeća, gdje stoji da je hrvatski kralj Krešimir osvojio stare župe USKOPLJE, Luku i Plivu. Oko 1180. ban Kulin će povratiti Uskoplje Bosni. To potvrđuje i znamenita povelja koju 20. 7. 1244. bosanskoj biskupiji izdaju ugarski kralj Bela IV. i bosanski ban Ninoslav. U njoj se izrijekom navodi župa Uskoplje, kao i u darovnici bosanskog kralja Stjepana II. Kotoromanića 1322.

Samostan u Veseloj Straži

Za tri godine bosanska franjevačka provincija slavi 700 godina dolaska franjevaca u Bosnu. Vrlo je vjerojatno da su franjevci već početkom 15. st. stigli u Skoplje. Sam zemljopisni položaj Skopaljske doline nudi se kao mjesto za samostan. Povijesno je problematično postojanje samostana u Veseloj Straži (danas selo Vesela) B. Pisanski ne navodi taj samostan u svom popisu iz 1385., a ne spominje ga ni dosad poznati turski i dubrovački izvori. Postojanje srednjovjekovne crkve u Veseloj sasvim je sigurno. Ali ima i razložnih mišljenja da se ondje nalazio i franjevački samostan. Fra Andrija Šipračić ga spominje 1684. u knjizi Tabula od ministara: „Na 1406., reko na 1406. na 15. svibnja budući bio MANASTIR u SKOPLJU u VESELOI gdi e tada činjen kapito, i bio vikar provincije o. f. Marin Splićanin, vikar od sve Bosne, koi svidiči kako u oni kapito dođe kralj Ostoia…“ Ljetopisac fra Nikola Lašvanin gotovo doslovno  preuzima tu tvrdnju od Šipračića. K tomu Vesela je bila povremena rezidencija bosanskih kraljeva, a franjevci su kao misionari upravo snažno djelovali u kraljevskim gradovima. Pojava narodnog junaka srednjovjekovne Bosne fra Anđela Zvizdovića, koji je rođen 1420. na Zvizdama ponad G. Vakufa, govori o ranoj prisutnosti franjevaca u Skoplju. Fra Ivan Franjo Jukić prolazi kroz Bugojno 1845. i piše da se u Veseloj još vide zidine srušenog franjevačkog samostana. Povjesničar Vjekoslav Klaić izgleda samo preuzima tu Jukićevu putopisnu bilješku. Pitanje stvarnog postojanja samostana u Bugojnu (Veseloj) treba povijesno, znanstveno još istražit. Činjenica je međutim da franjevci u Skoplju djeluju i žive već od 15. stoljeća do danas, pa Skoplje tako nosi franjevački biljeg, koji je ponos, a i odgovornost. Glede samostana pozornost privlači pismo Bugojna generalu Franjevačkog reda od 18. 7. 1892. Hvaleći franjevce oni iznose svoju želju da bi željeli „uskratiti uspomenu“ na samostan u Veseloj te sagraditi novi samostan u Bugojnu. Zbog stvarnih pastoralnih potreba ova molba je i dandanas aktualna.

Od ropstva do procvata

Turci su 1463. osvojili skopaljske gradove Biograd (Prusac), Veselu Stražu, Susid i cijelo Skoplje (konačno 1501.) kao i gotovo cijelu Bosnu. Unatoč slobodama koje je proklamirala čuvena AHD-NA-MA život kršćana bio je nasilno ograničavan. U prvoj polovici 16. st. Bilo je više pomora i progona. U Skoplju više nije bilo ni crkvine, ni fratara. Ali fratri su ipak bili prisutni u Skoplju. Ramski ujaci vodili su brigu o skopaljskim kršćanima i posjećivali ih, a nakon ramske selidbe 1687. to su činili fojnički fratri. Proces islamizacije bio je posebno snažan u bugojanskom kraju. Prusac je utemeljen kao islamsko svetište za cijelu Bosnu. Vizitatori 17. i 18. st. ne navode podatke o kršćanima bugojanskog kraja. Bilo ih je vrlo malo. Krajem 18. st. situacija se naglo mijenja. Dolazi do naseljavanja cijele Skopaljske doline, a posebno bugojanskog djela. Doseljenici su pretežno kršćani iz Dalmacije i Hercegovine. Biskup fra Augustin Miletić posjećuje 1813. župu Skoplje, a u bugojanskom i donjovakufskom kraju bilježi 243 kršćanske kuće i ukupno 1466 kršćana. U istom spisu Miletić po prvi put spominje naziv BUGOJNO (Možda se nekad zvalo i BOGOJNO, što bi moglo značit da ime vuče od bogomila ili njihovih spomenika u ovom kraju. Slovo O kasnije je zamijenjeno slovom U. pučko tumačenje imena BUGOJNO odnosi se na raširenu trgovinu krupnom stokom – (volovima, Bu-ču), ali to nije konačan dokaz o podrijetlu toponima kako objašnjava D. Miličević)

Župnik u muslimanskoj kući

Sve do 1844. Bugojno su služili fratri iz Gornjeg Skoplja. Te godine Bugojno postaje samostalnom župom, a župnik stanuje u Malom Selu u Mutevelinoj kući kao podstanar. Uskoro pravi kuću i kapelicu. Fra Ivo Krilić pravi međutim novi župni stan sa svim potrebnim prostorijama, te sa školom na gornjem i kapelicom na donjem katu. On je također kupio njivu od Ljubunkuše, majke Mehmedbega Ljubunčića iz Voljica, na kojoj je sada groblje u Sultanovićima. Potreba za crkvom bila je hitna. 1875. kupljeno je i poravnato zemljište. 24. travnja 1879. udareni su temelji bugojanske župne crkve sv. Ante. Gradnju je organizirao i vodio poduzetni župnik fra Jerko Barbarić. Dimenzije trobrodne bazilike bile su ogromne, najveće u Bosni. Gradnja nije išla ni glatko ni brzo, iako su prilozi stizali s više strana. Fra M. V. Batinić izvješćuje 20. 10. 1886. provincijala da će crkva uskoro pod krov i poziva ga na sljeme. Crkva se iznutra još dugo uređivala…

Od župe Bugojno odvaja se 1875. Golo Brdo (Kandija) kao franjevačka župa. Pošto je izgrađena crkva i župna kuća, župu će nešto kasnije preuzeti biskupijski svećenici. 1911. se osniva župa Gračanica sa sjedištem na Humcu. Ovdje će se 1974. osnovati još jedna župa, i to Glavice. To je bio kraj cijepanja bugojanske župe. Posljednjih godina obnavljana je crkva iznutra i izvana. Nabavljene su nove orgulje.

Vjera i kultura

„Spomenike i svjedočanstva sedam stoljeća dugog življenja na bosanskohercegovačkom tlu pronijela su mala braća kroz vremena turske i austrougarske vladavine, kroz ratove, progone i požare sve do naših dana. Imali su prve arhive i najstarije knjižice, prenosili su i čuvali kulturnu baštinu naroda, te bili njegova spona sa srednjovjekovnom Europom.“ ( iz tiskane informacije u povodu izložbe, Franjevci Bosne i Hercegovine na raskršću kultura i civilizacija u Zagrebu od 6. 10. 1988. do 8. 1. 1989.). Gotovo kroz cijelo vrijeme svoga djelovanja franjevci su uz vjerske poslove širili i kulturu među svojim narodom. S vjerskom poukom vršili su i opismenjavanje ljudi. Dok je Evropa već stoljećima imala glasovita sveučilišta, fratar je u Bosni pod vedrim nebom učio djecu i odrasle čitati i pisati. Tako i u bugojanskom kraju. Kapelan je više-manje bio i učitelj koji je vodio koliko toliko redovitu nastavu. Ima više dopisa provincijalatu u kojima župnici ili kapelani traže da im se nabave početnice i drugi udžbenici i knjige za školu. Fra Jerko Barbarić piše 1881. da „ovde odlična gospoda često školu pohađaju“. Školska nastava držala se i po selima.

U prosvjetnom poslu fratrima će veliku pomoć i rasterećenje donijeti časne sestre milosrdnice. One su 1894. u Bugojnu osnovale svoj samostan i odmah počele voditi konfesionalnu školu. Sestre su svake godine priređivale priredbe sa svojim učenicima. Bili su to prvi kazališni komadi koji su izvedeni na bugojanskom tlu. Sestarsku školu 1906. pohađa 207 učenika i učenica. Sestre su mnogim naraštajima pružale sasvim solidnu osnovnu izobrazbu, a tim i kulturnu formaciju. U Bugojnu su 1963. došle i Školske sestre III. reda sv. Franje da „fratrima vode domaćinstvo, pjevanje i uređivanje crkve“, kako stoji u njihovoj Kronici. Četiri godine kasnije osnivaju samostan u Bugojnu, a 1978. godine grade novu kuću. Tu se prvotno odgajaju i školuju kandidatice za časne sestre. Ipak to nije sasvim zatvorena ustanova, jer organizira seminare i duhovne vježbe za djevojke. U Bugojnu se itekako osjeća njihova prisutnost i djelovanje. Za najljepši uređeni vrt, balkon i prostor oko zgrade sestre su od općine Bugojno 1984. dobile prvu, a 1985. drugu nagradu. Vjera i kultura osobito danas moraju ići zajedno. U naviještanju Isusova Evanđelja suvremenom čovjeku mora se koristiti humanistički i svjetovni rječnik. Kultura pomaže razumijevanju vjere, a vjerski život bi trebao širiti kulturu. U bugojanskom župnom stanu postoji bogata knjižnica, koju treba urediti. Knjiga zbližuje ljude i zato je treba širiti i čitati. Vjerska knjiga i vjerski tisak pomažu u produbljivanju vjere, vjerskog i ljudskog života općenito. U tom ima prednost Biblija kao temeljna knjiga kršćanstva. Nažalost može se donijeti paušalna ocjena da i bugojanski župljani malo čitaju. To se vidi i po tome što ovdje već niz godina, unatoč očevidnoj naivnosti i nasrtljivosti, uspješno djeluju reklameri sekte Jehovnih svjedoka. Oni se pokrivaju upravo navodno izvrsnim poznavanjem Biblije (posebno Starog zavjeta) i napamet naučenim biblijskim citatima. Župni, pastoralni djelatnici morali bi širiti kvalitetnu vjersku knjigu i tisak. Mogla bi se improvizirati i knjižarska prodaja. I na taj način hranit će se duša naroda. Od umjetnina u bugojanskoj crkvi izdvajamo Meštrovićev kip svetog Ante (kopija beogradskog kipa po dopuštenju samog umjetnika), te križni put Josipa Bifela.

Uvijek s narodom

Kroz svih sedam stoljeća života i rada u Bosni franjevci su bili i ostali s narodom. I u teškim vremenima fratar je stizao i u najzabitija sela bugojanske župe. Božji narod nalazio je snagu i smisao za život u misi i riječima Isusa iz Nazareta. Izolacija i življenje po suhoparnim i formalističkim pravilima mogu samo napraviti jaz među ljudima. Otvorenost i iskrenost donose plodove kako u nastupu tako i u pristupu. O tome nam svjedoči i jedna manje poznata strana života fratara s ljudima. Bugojanski kapelan u jednom pismu 1907. piše: „Kod nas u lanjskoj godini preotelo maha kuglanje. Ne kažem da je župnik kakav kovčar, ali je redovito se kuglalo i time moralno podupiralo kuglanje… Župnik je 26. prosinca 1907. na Napretkovoj zabavi.“

Danas župa Bugojno ima 12.000 župljana. Župna statistika govori da još uvijek ne opada broj rađanja djece. Posljednjih osam godina taj broj se u prosjeku kreće nešto iznad dvjesto na godinu. Bugojno je također župa u kojoj se ljudi doseljavaju sa strane, jer ondje vide svjetliju životnu perspektivu. O svim tim ljudima trenutno se brine i pastoralno za njih radi pet svećenika. U župnoj crkvi svakodnevno se slave svete mise. Nedjeljne mise i dalje veoma posjećene. Pored te župne jezgre mise se drže i u četiri podružnice. Jedna od njih je mala zajednica u D. Vakufu. Ona se sastaje u maloj crkvi, Male Terezije. To je zajednica u dijaspori. U prošlosti je bilo pokušaja da se ondje osnuje župa, ali oni nisu prošli. Njoj svakako treba dati više pozornosti. Selo Drvetine također ima crkvu posvećenu sv. Ani. Svake godine svečano se proslavi njezin spomendan. Bristovi i Fakići (Guvna) su podružnice koje nemaju svoje crkve. Mise se slave na mjesnim grobljima. Svećenici vode i vjeronauk. U tome im pomažu dvije sestre katehistice. Vjerska pouka drži se učenicima osnovnih i srednjih škola. Vjeronauk se održava i u navedenim podružnicama. Iako ima još mnogo obilježja čaršije, Bugojno je gradska župa. Mladi traže… Dolaze u crkvu i na vjeronauk, iako su već dugo u procijepu između kafičkog komercijalizma, kulturnog neoprimitivizma i sve potisnutog patrijarhalnog odgoja. Zato im treba govoriti o Isusu kao Božjem čovjeku i prijatelju; o Isusu koji je najkompletniji pokušaj oslobođenja čovjeka i bliskosti s Bogom. Vjeronauk ih upućuje u ljudski i kršćanski život. Pokazuje se potreba za organiziranjem vjerske tribine za odrasle. Također je potrebno više pastoralne skrbi za studente koji studiraju po sveučilišnim mjestima. Na nedjeljnoj đačkoj misi („devetki“) okupe se pretežno bugojanski učenici. Pod tom misom pjeva đački zbor, koji ustrajno vodi sestra Ružica. Imali su zapažene rezultate za Zlatnu hrafu. S. Ružica je također zaslužna što je nekoliko dječaka i djevojčica naučilo svirati kompletnu misu. U posljednje vrijeme zapažena je sasvim nova pojava – kršenje odraslih. Svi kandidati temeljito su pripravljeni za primanje tog sakramenta. Odrasli novokšrtenici svoje kasno krštenje tumače kao osmišljenje cijelog života.

Božja bašča

Uz bugojansku crkvu nalazi se lijep park. Krasi ga velika mramorna fontana. Ovaj parkić, ovdje popularno zovu Božja bašča. Napuštajući župni ured i sjenu velebne bugojanske bazilike prošao sam kroz Božju bašču. Oko fontane igrala su se djeca. Na jednoj klupi spavao je odrpan i ne obrijan čovjek držeći čvrsto u ruci gotovo praznu bocu jeftine rakije. Na drugoj klupi odmarala se usamljena starica. U kutu bašče jedva se zamjećivao mladi par. Najglasnija je bila skupina mladih (srednjoškolaca; „nemaju časa“). Pušili su - uvozni marliboro. Da pročiste grlo, kažu. Jedan je glasno uzvikivao da je lova najvažnija stvar u životu, a drugi mu se protivio vičući  „LOVE“ (LJUBAV) je najvažnija u životu! Bogu  fala, ni nas ne bi bilo bez ljubavi. Takva je Božja bašča. U autobusu mi pade na pamet rečenica M. Durasa: „Ja ne znam je li ljubav osjećanje. Nekada mi se čini da je voljeti – vidjeti.“ Vidio sam Bugojno, a s njim i cijeli svijet kao veliku Božju bašču.