Žalost za Mardonom pretjerana?


Žalost za Mardonom pretjerana? „Izuzetna ljudskost“ pokreće srca kao niko drugi, misli Mariano Schuster u Buenos Airesu.

Pitanja je postavljao tim IPG – Journala.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Argentina je nakon smrti Diega Maradone proglasila trodnevnu državnu žalost. Dobro, on je vjerovatno bio najveći fudbaler svih vremena. Međutim, uz sav respekt za Maradonina sportska dostignuća – nije li to malo pretjerano? Šta otjelovljava Maradona za argentinsko društvo?

Ja to ne smatram pretjeranim, iako razumijem da to nekome može tako izgledati. Trodnevna državna žalost bila je i za nekadašnje predsjednike Raula Alfonsína und Nestora Kirchnera. Osim toga mi Argentinci smo poznati po pretjerivanju i mnoge od nas to uopšte ne smeta. Naravno da žalimo za najvećim fudbalerom svih vremena ali to nije sve. Identifikacija sa njim bazirana „fudbaler Maradona“ ali daleko prevazilazi njegova sportska dostignuća. Njegova drskost, osjećaji sreće, koje nam je on podario, ali i njegovi porazi i padovi pobrinuli su se kod mnogih za ovu „božansku“ sliku „izuzetne ljudskosti“. Mi smo ga označili kao „boga“ jer je on svojim obiljem dubokih ljudskih osobina dirao naša srca.

Desetine hiljada obožavatelja oprostili su se od svoga idola pred njegovim kovčegom izloženim pred predsjedničkom palatom – zbijeni jedan uz drugoga i velikim dijelom bez maski. Je li oproštaj od Maradone važniji nego borba protiv corone?

Moj odgovor može izgledati problematičan ali po mome mišljenju radi se o dvije različite stvari. Mnogi ljudi u Argentini izgubili su zbog virusa članove porodice a mi sami imamo prijatelji koji su pogođeni pandemijom. Ova pandemija pogađa nas na nacionalnoj i osobnoj razini. Osim toga u posljednje vrijeme su mjere karantina olabavljene iako naravno niko nije mislio ta takva sakupljanja ljudi. Ali ljudi se sakupljaju spontano. Oni pokazuju ljubav i predanost za Diega koji prevazilazi sve.

Bez sumnje oproštaj od Maradone potisnuo je virus na drugo mjesto. Sociolog Pablo Seman piše u jednom tekstu da Maradona „prenosi sliku borbe, koju skoro svako od nas nekada mora voditi: stvoriti nešto što ni smrt ne može dotaknuti“. U pogledu smrti oproštaj od onoga koji nam je poklonio sreću – i život – je riziko koji preuzimamo.

Nažalost situacija je zbog policijskog nasilja izmakla kontroli i to, što je trebalo biti svečanost, je pomućeno. Represija policije pred zgradom vlade ukaljala je oproštaj.

Argentina je kroz corona krizu i gospodarsku katastrofu jako uzdrmana. Da li je smrt Maradone povod da se društvo ujedini ili više pojačava osjećaj bijede?

Ja ne vjerujem da smrt Maradone ima uticaj na polarizaciju u našoj zemlji. Međutim na javnim mjestima, oko zgrade vlade u kojoj je bio izložen Maradona prezentirala se raznolikost Argentine: siromašni, bogati, srednji sloj, ljevičarski i desničarski birači; hrišćani, jevreji, ateisti, agnostici.

Sasvim je jasno da postoje dijelovi društva koji Maradonu i mnoge stvari, za koje se on zalagao, preziru. Oni se kreću oko svojih problema sa drogom ili navodnih „nedostataka na uzorima“. To je manjina koja ismijava bol ostalih, bol miliona građana. Postoji popularna izreka: „Svejedno mi je šta je Maradona učinio od svoga života, meni je važno šta je uradio od moga“.

Maradona je tražio blizinu velikih ljevičara kao Hugo Chavez ili Fidel Castro. Kakvu ulogu je igrala politika za njega i on za politiku?

Maradona je posjedovao sposobnost da suosjeća sa narodom. Radi se o ovome pojmu „bog“ koga mi povezujemo sa njim: on, koji sve i svakoga pojedinca čini sretnim, koji razumije siromašne i one koji pate. To nema uvijek (ali ipak ponekad) direktnu političku komponentu. Diego se pobratimio sa Fidelom, sa Chavezom i Evom, ali također i sa Menemom, neoliberalnim argentinskim predsjednikom u 1990-im. Menem je bio izuzetno popularan, on je minimalno u dijelu izabran i od onih koji su najviše patili pod njegovom politikom.

U jednom najosjećajnijih videa koji su se mogli vidjeti ovih dana, jedan mladi invalid na štakama iz siromašne četvrti stavlja nekoliko svijeća na improvizirano svetilište. Novinaru koji ga pritom snima on kaže: „Znaš li, koliko je on usrećio nas siromašne? Ponekad nisam imao šta jesti ali kad sam ga vidio na TV učinio me je sretnim.“ Sreća ovoga jednostavnog mladića ima veću dimenziju nego što je mi možemo postići sa politikom. On ne govori o Fidelu ili Menemu, nego o „NJEMU“, Maradoni, u svim njegovim aspektima, koji su ga načinili sretnim.

Maradona nikada nije izgubio fundamentalno ubjeđenje (koje je političko, ali nije bezuslovno partijski vezano): braniti siromašne, kritikovati one koji ih vrijeđaju, osjećati se dijelom briga, bolova i radosti naroda u najširem smislu.

Jorge Valdano, suigrač Maradone iz argentinske reprezentacije, prvaka svijeta 1986., sažeo je jedan dio ove ljubavi naroda za Maradonu: „On je bio čovjek koji na osnovu svoga genija već od mladosti nije poznavao nikakve granice i na osnovu svoga porijekla rastao sa ponosnim klasnim osjećajem. Time, i jer je on zastupao mnoge, siromašni su pobijedili protiv bogatih. Bezuslovna predanost koju je on uživao kod siromašnih bila je proporcionalna nepovjerenju koje su bogati imali prema njemu. Bogati mrze da gube. Ali čak i njegovi najveći neprijatelji morali su gledajući njegov izuzetni fudbalski talent skidati kapu. Nije im preostajalo ništa drugo.“

Mariano Schuster je redaktor Nueva Sociedad, časopisa FES za Latinsku Ameriku i glavni urednik La Vanguardia (Publikacije Socijalističke partije Argentine). Osim toga on je dopisnik iz Argentine španskih novina El Confidencial. Trenutno studira teologiju na Internacionalnom fakultetu za teološke studije u Buenos Airesu.