ZAJEDNO U KAMENU


Bugojno/ Gusta, kišna  zavjesa skriva mi pogled na grad. Pada …kao da ne misli stati. Sijevne tako kao kad pri fotografiranju u sumrak bljesne i jako osvijetli blic mog fotoaparata  a od zvuka grmljavine zatresu se i zazveče prozorska stakla i upali se osjetljivi alarm na nečijem automobilu parkiranom ispred zgrade.

Sve tutnji. Zvuk se prenosi do obližnjih planina Kalina i Rudine i vraća ponovo u Skopaljsku kotlinu u kojoj leži moj rodni grad.


Takve grmljavine nema u Berlinu. Baš kao što nema niti takvog neba …nakon kiše …osutog zvijezdama. Šta sam ga puta gledala s ovog istog mjesta, balkona na šestom katu roditeljskog stana.

Sanjarila. I razmišljala kud će me …kud će nas sve …za zvijezdama …odvesti životni putevi.

Istina, ne baš za zvijezdama ali …odnijelo …

A rođena sam tu, u …kako se ovdje kaže …“starom rodilištu“. Ulica u kojoj odrastoh, šezdesetih godina nosila naziv Štrosmajerova. Potom je sedamdesetih, preimenovaše u Ulica Stjepana Radića.


U ulici Stjepana Radića stanovalo tada 16 hrvatskih, četiri srpske i 15 muslimanskih obitelji. To sam sada …prebirući po sasvim jasnom sjećanju …prebrojila  svaku kuću i svaku, dobro mi poznatu obitelj. Tako se eto živjelo,  jedni uz druge ili zajedno, već po želji.

Tad o tome nisam vodila brigu. Već dane, nakon škole,  provodila u beskrajnoj igri s prijateljicama, vršnjakinjama ili koju godinu mlađim ili starijim djevojčicama  …Marijanom, Ivankom, Svjetlanom, Nahidom, Azrom, Vesnom, Senadom …

Braća bi nam igrala nogomet ili košarku na golu ili košu improvizirane, ručne izrade, a mi sestre bi „udarile“ u razne igre plesa i pjesme ili bi pak svi zajedno igrali žmire, klis-pale, zuje, trule kobile i drugih dječjih domišljatosti. Ma cijela je ulica bila naša.

Tek …negdje uz kakve blagdane, poput Uskrsa, Božića, Bajrama ili Ramazana, prislonio  bi svatko jače uz obitelj, običaje, vjerovanje, koje bi tada iz obiteljskog doma toplo, slatko i blago izlazilo van i  postajalo šire primjetno, dotaknulo bi i druge kolačima, šarenim jajima, slasticama.

…Ah, jaka grmljavina protrese me iz misli duboko uronjenih u sjećanja na djetinjstvo. Kako se sve stubokom promijenilo?! U šta pretvorilo?!

Žalosna slika preda mnom. Sjena nekadašnjeg grada. Onog što je s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća imao najvišu stopu razvoja u bivšoj državi …vrijedne sportske, društvene i kulturne manifestacije, obrazovane stanovnike, dosta mladih i djece, jaku industriju …metalnu, vojnu, kožarsku, prijevoznu …ma sve rat pokvario i politika . Ranio. Uništio.


Čudan vam je ovdje život. S njim se uvijek moralo u koštac hvatati. Boriti. Ovdje su krize i krize, vječito trajale. I još gore i teže bile ako se na komšiju nisi mogao osloniti. A sad ne možeš. Ili je do tebe stan prazan.