Nitko se jednostavno ne može sjetiti pokreta nesvrstanih, a da se ne sjeti Jugoslavije


Nitko se jednostavno ne može sjetiti pokreta nesvrstanih, a da se ne sjeti Jugoslavije i njenog predsjednika Josipa Broza Tita u istom dahu. I da se ne sećam jugoslovenske spoljne politike. To će se barem sjetiti i država nasljednica Jugoslavije? Vjerojatnost je vrlo niska.

Da obeleži šest decenija od ulaska u globalnu političku fazu Pokreta nesvrstanih, jedna zemlja upadljivo nedostaje. Onaj koji je bio domaćin prvog samita zemalja prije 60 godina, samo njih dvadesetak, koji su odlučili ponuditi alternativu svijetu za život pod Damoclesov mač blok podjele, utrke u naoružanju i stalne prijetnje nuklearnim sukobima; da država da će u decenijama od tada postati neprisporni i priznati vođa pokreta, koji će jačati, kako po broju, tako i po uticaju, iz godine u godinu; one zemlje, na kraju krajeva, čiji je vođa, zahvaljujući upravo politici nesusuđenja, uživao, kao i ona sama, poštovanje i prestiž širom svijeta, pa čak i u metropolama onih čija se politika protivila.

U Beogradu, glavnom gradu Srbije, gdje se okupljaju predstavnici više od stotinu zemalja na skupu, postoji fala država koje više nema. Jugoslavija je nestala. Naravno, Jugoslavija se raspala u krvavim ratovima prije oko 30 godina, pa bi se možda činilo nestvarno čak i napomenuti da nedostaje na skupu u glavnom gradu Srbije koji je obilježio konferenciju održanu prije šest decenija u istom gradu koji je tada bio glavni grad Jugoslavije. Ireal? Nije. Zato što se rođenja Pokreta nesvrstanih ne mogu opomenuti, a da se ne sjetimo Jugoslavije i njenog predsjednika Josipa Broza Tita, u istom dahu. I da se ne sećam jugoslovenske spoljne politike. To će se barem sjetiti i država nasljednica Jugoslavije? Vjerojatnost je vrlo niska.

Republika Srbija koristi Pokret prvenstveno, ali ne samo, u funkciji usporavanja, ponekad i ometenog, međunarodne afirmacije Kosova. Ali i u funkciji promocije našeg vlastitog značaja na svetskoj sceni. Jer organizirati okupljanje na kojem se okupljaju visoki predstavnici više od polovine zemalja modernog svijeta nije mala stvar. Baš kao i činjenica da je zemlja koja nikada nije imala nikakve veze sa nesvrstanima, osim što je njen prethodnik bezuspješno pokušao da je privuče na svoju stranu u blokom podijeljenom svijetu, šalje svog ministra vanjskih poslova, neosporno jednog od najiskusnijih, kompetentnijih i cijenjenih ministara vanjskih poslova na svetskoj sceni, u Beograd. O visokom rangu po kojem su zastupljene Ujedinjene nacije ne treba posebno raspravljati, jer je to potpuno logično, iako – naravno – ni ovo nije mala stvar. Srbija, dakle, koristi nesvrstane u svojoj politici. A tome se može prigovoriti samo ako ona 'zaboravi' Jugoslaviju. Kao što, neka više, neki manje, Hrvatska svakako pokuša 'zaboraviti' i druge zemlje nasljednice Jugoslavenske federacije 'bježeći' činjenicom da je Jugoslavija dio njihove historije (i ne nužno uvijek i samo negativan dio). Kako se države uzgajaju na jugoslovenskom tlu?

Prije svega, svi se oni poravnavaju, ili izražavaju želju da se poravnaju. Oni žure u nagib Atlantskog pakta, nakon što je prešutno uspostavljen sistem u kojem država koja želi postati članica Evropske unije prvo mora ući u NATO, vojno-politički savez pod jasnom dominacijom SAD-a koji – objektivno govoreći – nema mjesta u svijetu nakon prestanka podjele blokova i koji se održava u životu koliko širenjem straha od opasnosti ruske agresije, koliko i vojne intervencije izvan Evrope – što je u suštini suprotnosti sa svrhom i ciljem stvaranja ove organizacije. Tako klasificirane, ili orijentirane na klasifikaciju, države na jugoistoku Evrope niti mogu niti žele ne samo prihvatiti činjenicu prijelomnog značenje nastanka pokreta nesvrstanih prije šest decenija, već i priznati da bi od intenzivizacije odnosa sa državama Pokreta mogle imati koristi. A još manje im pada na pamet da naglase da su nasljednici one države koje su igrale ključnu ulogu u stvaranju Pokreta.

Drugo, sve te patuljaste države (ne procjena, već činjenica) prihvatile su za sebe ulogu manje-više podređenih, potpuno su izgubile tu samosvjesnost (i nezavisnost!) koja je krasila diplomatiju jugoslavenske federacije, to jest državu koju je ova diplomacija predstavljala na svim kontinentima. Ili su svoju politiku spustiti na članstvo u NATO-u i EU, ili svoju ambiciju da ostvare to članstvo, što je tačno čak i za ono koje, bezuspješno i sigurno bez stila, ponekad pokušava odati dojam da slijedi jugoslavenska politika lionisiranja između blokova. Odustali su od svih ambicija da govore o svjetskim problemima (osim u komemorativnim izlaganjima na forumima Ujedinjenih naroda), odustali su, grubo govoreći, misleći za sebe. Njihovi politički uspjesi, međutim, se vide kao povlačenje novca iz fondova EU, ili otvaranje izgleda za takvo povlačenje, dok flertuje sa velikim silama koje također igraju svoju igru na jugoistoku Evrope u ponovnom Hladnom ratu.

Ne treba reći, prilike u svijetu danas nisu iste (iako u nekim ne baš beznačajnim aspektima postaju sve sličnije) kao prije šest desetljeća. Kao što ne treba posebno naglašavati da Pokret nesvrstanih u ovim promijenjenim uvjetima nije dobro radio. Međutim, postoji i bez toga Pokret u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda ne može uneti ni jednu rezoluciju; što je važno, bez obzira koliko su te rezolucije obavezujuće. Konačno, samo zahvaljujući podršci nesvrstanih Hrvatska je jednom izabrana u Vijeće sigurnosti UN-a, porazijući podražanu Češku, koju su podržale i SAD i EU.

Nesvrstani koji su se u početku nazivali neoznačenim (što je ubrzo promijenjeno, jer su bili vrlo angažirani, ali ne i blokirani) bili su odgovor manjih i malih zemalja na svijet nejednakosti i političkih i ekonomskih, bili su odgovor na svijet podijeljen na suprotstavljene blokove koji su prijetili da će više puta uništiti globus svojim arsenalima. Nakon prethodno održane Konferencije Bandun, principi aktivnog mirnog suživosti su promovisani i uvedeni su ti principi u svjetski program. I oni znače, u najjednostavnijem smislu, da države sa različitim socijalnim i političko-ekonomskim sistemima mogu živjeti rame uz rame (koegzistirati), da se zbog tih razlika ne moraju protiviti, da ne moraju biti neprijatelji (miroljubivi), a još više kako bi mogli i moraju surađivati (aktivno). Ovi principi implikuju, naravno, i nemješanje u unutrašnje poslove drugih i priznavanje prava svake države na razvoj u skladu sa svojim specifičnim uslovima i potrebama.

Beograd je 1961. bio senzacija, ali i prekretnica. To nije fraza ako se kaže da je značajno promijenila svijet. Sjedinjene Države su odgovorile nazivajući nesvrstanost nemoralom, a Sovjetski Savez je 'pozdravio' prvi samit nesvrstanih nuklearnih eksplozija. Sa prolaskom vremena, Međutim, Amerika je postala jugoslovenski predsednik Tito, kako kao vođa zemlje koja je bila socijalistička, ali izvan sovjetske sfere, već prvenstveno kao neprikosnoveni lider Pokreta nesvrstanih, postao je ne samo zanimljiv, već i često potreban partner (nije slučajnost da se Tito sastao sa tri američka predsednika), dok se Moskva konstantno borila da privuče nesvrstane na svoju stranu, predstavljajući se kao njihov 'prirodni saveznik' (što nije uspio učiniti zahvaljujući svojoj vrlo dosljedni jugoslavenskoj politici i uticaju ove politike na Pokret.

Stelarni trenuci pokreta bili su nesumnjivo u doba Hladnog rata. Ali bilo bi sasvim pogrešno misliti da mu nije mjesto, ili da za njega nema posla u svijetu koji teče od bipolarizma, preko unipolarizma prema multipolarizmu i u kojem je jedan od najvećih zalasa s kojima se nesvrstani bore od samog početka, a to je jaz između razvijenih i onih u razvoju (bogatih i siromašnih) sve veći. Isto vrijedi i za nejednakost u međunarodnim odnosima koji su možda nepovratno potkopani marginalizacijom Ujedinjenih nacija i jednostranim akcijama izvan Svjetske organizacije (često vojne) koje mijenjaju ne samo režime u pojedinačnim zemljama, već dugoročno destabiliziraju prilike širom regiona. Izvedenica samih politika protiv kojih su se nesvrstani uzdigli prije punih 60 godina rezultirala je, uprkos njihovim naporima, kako u međunarodnom terorizmu, tako i u talasima izbjeglica koje su pošle europom (i Amerikom).

Zato bi označavanje šest decenija od prvog samita nesvrstanih moralo biti prilika da se na današnji svijet gleda objektivno i da se glas većine podigne, a uvjerljiv, od zemalja tog svijeta protiv politike koja je, u najkraćem i najjasnijem smislu, zamijenila moć argumenta argumenta argumentom snage. To bi bio podsticaj za ponovno potvrđivati osnovne principe Pokreta nesvrstanih, koji su danas (opet!) najmanje trenutni kao i tekuće godine 1961. To bi bio forum, koji snažno osuđuje i sistematsku marginaliziranost Ujedinjenih nacija i politiku povećanja podjela; velikom, bogatima i jakima s jedne strane, i malima, osuđenima na slušanje i praćenje - s druge strane, na snažne koji nalažu i slabima za koje je namijenjena uloga poslušnika, da ne spominjem ulogu vazala.

Za zemlje nasljednike Jugoslavije, ovo bi trebala biti jedinstvena prilika da se sjetimo ne samo konferencije na kojoj su svi učestvovali na ovaj ili onaj način, ne samo zemlje u kojima su tada bile i iz kojih su (čak i na polju vanjske politike) imali od čega naučiti. Za ovih nekoliko država jugoistočne Evrope okupljanje u Beogradu treba da bude šansa da razumeju kako i na njihovim međusobnom odnosu, a u sopstvenom interesu, mogu i moraju da primene principe aktivnog mirnog suživenja, ali i da budu u mogućnosti da uspešno sarađuju jedni sa drugima u razvoju svojih odnosa sa tako zvanim Trećim svetom.

Treba li biti prorok izljeva i pretpostaviti da se ova prilika i šansa neće uzeti? Ima li neke činjenice da zemlja domaćin događaja nije našla vrijedno pozivanja vjerovatno jedinog živog beogradskog učesnika 1961. godine, bivšeg jugoslovenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara, čovjeka koji nije bio bez razloga zvan g. nesvrstan (gospodin Nesvrstani) i kojeg je druga i drugačija vlada u Srbiji pozvala kao počasnog gosta skupa povodom 50. godišnjice Beogradskog samita, da li se smatra činjenica da ga se Hrvatska 'nije sjetila', onda se takva pretpostavka čini sasvim realističnom. A ako se to ostvari (naglasak je na 'ako'), onda postoji razlog da se kaže da u Beogradu nije nedostajala samo Jugoslavija 2021. godine (odraz političke stvarnosti) već i zdrav razum i realistična politička procjena država, ili većine rezultirajućih država (što odražava opasnu, potencijalno samouništavajuću političku bojablindnost).