DJETINJSTVO I NOSTALGIJA


Eee, dida moj
 
Čuješ li me ponekad kad te dozivam mislima,sjećanjima, radostima, tugama,..
Još imam tvoju sliku u mobitelu.
 
Eeeeeee, u mobitelu? Ne znaš ti što je to, niti ti mogu opisati, a pjesnik sam, pišem knjige, reklo bi se onomad.
Još više tvojih slika je u meni, posvuda u mojoj duši, razmještene po dolovima, šumarcima, gajevima, planinskim potocima, u zrakama sunca bljeskaju, na brzacima Vrbasa se oslikavju, po obroncima Raduše, Vranice, Kalina okačim ih na padine, pa gledam, povirujem, osvrćem se. Još si živ u meni. A znaš koju sliku naviše pogledavam? E onu, kad bi ti suza iz oka krenula, kad ti je srce bilo ispunjeno ljubavlju, prema čovjeku, stoci, zemlji, dici, a posebno prema meni. E nju sam okačio na najbliži brežuljak, tu gdje sad živim.
Otkako si otišao i odnio svoju toplu raskošnu dušu Bogu, polako su ljudi izgubili duše,podavili su ih, ugušili ili su im to drugi učinili.
 
A nestalo je i ljudi, nisu ovo više ljudi, sve je to rđa i fukara, kako si znao reći. Nema više dida moj ni ljudske, mladenačke pjesme, ni priče staračke, ni svatova po selima i gradovima, niti smjeh se ne čuje. A cigani čergari danas žive u kućama i gradskim stanovima, nema više njihovih čegi, ni ciganki koje prose po selu, gataju i nikome ne smetaju. Ni Zemke više nema da navrati po kilu, dvije krompira malo povrća, nešto žita i štogod sitnoga ako joj se da.
E da, ovi danas ljudi, napast će me, a mogu i tužiti i osuditi za ovo što pišem - čergari, ciganke...ne smije se to, kažu uvreda.
 
A kuće? E eee da vidiš, sva zgoda pa i u duaru(zid) voda, kao je ono govorila pokojna Ivinica. A ne samo voda, sad su rijeke u kućama, jezera, banje, sunčanje, trčanje, kino ...ma sve na dugme, a ima i bolje od dugmeta, kako ću ti objasniti, pusti....
 
 
A svitlo gori povazdan po kućama, radioni i televizori se ni noću ne gase. Sitih se radiona koji je tata kupio kad sam se rodio, pričali su mi, a koji je stajao visoko na polici, da dica ne mogu dofatit, pokvarit i kako se radion palio samo prid noć, kad bi slušao vijesti ili u pola dest- Glas Amerike, ali tiho, bilo je kažnjivo slušati tu stanicu. A svirale su s tog radiona neke ljepše pjesme nego danas s ovih što po cile dane i noći rade.
 
Nisam ti dida moj običnu kravu vidio već desetke godina, mliko se kupi u trgovini, a može se i domaće pomusti, na mljekomatu. To ti je moderna krava od željeza i plastike, ubaciš joj u nos pare, a onada bocu pod metalnu sisu i mliko teče ko iz najvećeg vimena. Ni ovce ne viđam, volove koje si toliko volio sam skoro zaboravio, ni kokoši nema po dvorištima, a ni pasa seoskih, što lajavo prolaznike napadaju, nema više dida moj.
I ja polako starim, sustižu godine, nakupile se. A ti si u mojim gidunama kosio i teške težačke poslove radio. Znao si mi nekad reći - ja star, a ti nejak, tko će nam raditi i sve uzdržati.
 
Ni konja više nema, ni kuće u selu i našem gradu poznao ne bi, samo su njive ostale na istim mjestima, zapuštane , nepokošene, zarasle, tužne, ne čuje sa na njima zorom zvuk klepca dok kosac otkiva kosu, niti se čuje pocik mlađahnih, osiljenih kosaca, nit tko više iz potoka vodu na livade navraća.
 
Nit itko više pije vodu s Vrbasa, a i vrela kao da ne postoje, kao da više iz njih ne teče ona bistra, ledana, a tako pitka i ukusna voda. I vode su umrle dida, otrovali su ih ljudi, nema više u njima riba ko nekad, digdi koja, a neke vrste više ne postoje, nestale, izumrle. Umrle su i livade i polja. Izišla duša iz njih, nedugo kako si odnio svoju dušu Bogu.
Pusto je posvuda, ljudi svi otišli u grad, kao da je svaki dan u gradu dernek, svetac, kirbaj.
Čuje se muzika posvuda, ali nema veselja, radosti, sloge ni zajedništva.
 
Znaš li da su komšje, susjedi, poumirali svi, ne samo oni koje si ti poznavao, nego i ovi koji žive, više ne žive, skoro nitko ni s kim ne govori, ni braća i sestre medjusobno ne prićaju, ne sastaju se. Nestalo je pozdrava, više dida moj ni fratri ne nazivaju Faljen Isus, nit čuješ Pomoz Bog, nit Merhaba, sve poumiralo.
Crkveno zvono još zvoni u podne, i zdrvomariju zvoni, i nediljom zvoni, ali..., ne više onako veselo, zovno, svetkovinski, već nekako bez duše, a neki se ljute što zvoni pa i takvim otužnim, bezdušnim zvonom.
 
Hodžin glas se još čuje s minareta, jače nego prije, čuje se nekad po pet njih, ali nije to kao nekad, kad bi mogao vidjeti hodžu na minaretu oko podneva, ili akšama, kako se upinje iz sveg glasa, a milozvučno, dozivati na nepoznatom jeziku, a opet tako nam razumljivom, na molitvu vjernike.
I rat je bio dida moj, gadan, neljudski, svirepi. Nisu kao u onim tvojim davnim ratovima komšije štitile i čuvale svoje komšije druge vjere, nacije, spašavale od "svojih". Nisu dida, sad su se klali međusobno, izdavali, gađali s brda topovima kuće prvog komšije, palili i pljačkali, nosili i ograde svog prvog komšije, .....
E da, ono što si govorio, a ja uvik mislio da je jako mudro i poučno, da u ratu ti mogu odnit sve, uništiti, spaliti, samo zemlju ne mogu. E sad dida moj, mogu i to! Mogu dida! Odnesu i zemlju, pobiju ili otjeraju ljude sa zemlje koja sviju hrani.
 
A nema ni tvog gaja, šume! Nema. Sasjekli do korjena u ratu. Znam da bi ti suza kliznula niz lice za tim gajem, nikad u njemu nisi drvo usjekao, nikad, ni tvoj otac, ni moj, ni ja. Čuvalo se i gajilo za ne daj Bože. A otišlo sve za dva, tri dana, pričo mi poštar Huso.
A ono što si me učio, napominjao za žene, eeeee dida, da vidiš sad, nije više kako si pričao, opominjao, - mani se dijete žena, žena je đavla utjerala u šišu(flaša), kamo neće čovika. A danas....eeee dida, ove sad ugone skupa i đavla i čovika u isti tren, u istu šišu. Ni dicu više ne rađaju, poneke jedno, rijetko dvoje, a ako neka i rodi četvoro, petoro, ta je luda, nenormalna, podvrgnuta ismijavanju, preziru.
Eeeee dida moj.
 
A muškarci, ljudi? Nema ni njih više, nešto im se desilo, nestalo je u njima one muške snage, one čvrstine, ustrajnosti, životne borbenosti, onog čvrstog muškog stava i muževnosti. Ruke su im ko djevojačke, duša istanjila, dala se za račun na banci, ali ni to ti ne bih mogao objasniti što je to, pusti, bolje da ne znaš. Priklonli se ženi, zavukli pod žensku suknju i ko pokorni psi slušaju.
 
A ni dica više nisu dica. Danas i one od pedest godina zovu dica. Ma smijao bi se, jer čuđenja su premalo. Mame i tate razmazili, pa ta dica od četrdest, pedeset godina ili još žive na grbači roditelja ili, ako su samostali, ne osvrću se uopće na roditelje, ne trebaju ih, kažu - imamo mi svoje živote!? Eh života.
A starci više nisu u obiteljima, neće ih nitko, sve ih smjeste u staračke domove, one o kojima se u tvojim poznim godinama pričalo s gađenjem i poimalo sramotom ako je netko oca ili majku smjestio u starački dom.
 
Znaš kad si pričao, doći će vakat da će se porez plaćati i na penđere(prozori) na kući? Eeee didaaaa, kako si znao, došao je taj vakat(vrijeme), plaća se porez na sve, a onaj koji je tebe najviše ubijao, uzimao zadnju crkavicu, ili si morao prodati dobrog vola ili kravu da ga platiš, porez na zemlju, nema ga više dida, nemaaaaaaa.
Znam da bi ti rekao da je to dobra vlast, nevažno čija, koje stane sile ili domaćih politika, jer kako ne bi bila dobra kad je težaku skinula porez na zemlju s grbače. A da ti kažem, sad ti vlast daje novac težaku koji radi zemlju, daje nekima i koji ne rade, ti varaju vlast, a opet moj dida, ništa ne valja, koja god vlast dodje, tuđa ili neka naša, narod nezadovoljan, viču, bune se, romore, nezadovoljni, hoće da im država daje sve, da brine za njih, da...Goni ih u ...materinu.
 
A jest istina, lopov se nakotio, pritisno državu i narod, kradu a da ne znaš da ti kradu, otimaju, a ti im viruješ, lipo s tobom sve, rekao bi ko najrođeniji s tobom.
Kažu sirotunje ima, nemaju za kruha, a kruha po smeću za jedan dan se u gradu baci više nego si ga ti pojeo za života, a hrane se baca, baca,....
 
Rekli bi naše komšije Muslimani - Božiji nimet, pa u smeće??? Eeeeee dida moj. Kako bi bilo dobro, ako je sve to tako? Kako?
Sad se i psima kupuje hrana u trgovini, moooj dida, a dok si bio ti, mlad, pričao si mi, kupovala se samo sol i rijetko šećer. Eeee, zato ste bili zdravi i zadovoljni.
A bolesti, eh da znaš? Sad je više doktura nego čobana, pomislio bi- nu, dobro je, ali nije, nije dobro. Cili je svit bolestan, a toliko doktura.
 
Sad vlada neka nova kuga, kažu da ljudi posvuda umiru od nje, javljaju na vijestima na radiju, a više na televiziji, broje mrtve i zaražene, a ja ne znam nikoga tko je umro od te moderne kuge, nikoga dida moj. Ili nas lažu, ili....? Ne znam, a znam narod je bolestan, svi se u sebe zatvorili, svak u svoj brk puše, nitko nikom da pritekne u pomoć, može danas čovik umrit na cesti, a da pored njega prođe stotine ljudi, a da ga ni ne pogledaju, kažu - postoje službe za to. Istina postoje, a ja se pitam gdje su nestali ljudi, gdje su im duše, pa opet mislim da su nekako počele nestajati i odlaziti odonda otkao si ti otišao.
 
A nisam ni ja dida onaj kako bi ti htio, kako bi bilo po Božijem zakonu koji si poštovao. Ostalo je u meni ono malo tvoje duše što je nasljedih od tebe, ali stislo je sa svih strana, davi, guši, grebe, kidišu, rđa napada, nagriza. A nekao mislim, nije ovo vrijeme moje vrijeme, ovo bezdušno vrijeme, vrijeme bez ljudi, bez bližnjega, bez običaja, bez ljubavi.....
E dida, da! Nema u ljudima više ljubavi, ubili su je, pretvorili u zavist, mržnju, pohlepu, pare, auta, bogatstva, posjedovanja....Ne vidim da neko nekog voli, ni žena čovika, ni čivik ženu, ni čovik čovika, osim sad po novome voli muškarac muskarca, žena ženu, hvale se time, nose parole i marširaju ko da su neki oslobodioci naroda, a znam lažu, isto što su lagali i oni koji su nas prije "oslobađali" od onih prošlih osloboditelja.

 
Ni dicu se više ne voli, ne rađaju ih, smetaju im, hoće svoj mir i komfor, tako kažu, a dici se moraš dati, raditi za njih, žrtvovati, ljubavlju ih hraniti. Kao što si ti svojima sve dao, bio i otac i majka.
Ne vole više ljudi ni stoku, blago, kako bi se reklo u tvoje vrime. Ne vole ni zemlju koja ih hrani, bježe svi od nje, a nekad, borilo se za svaki pedalj obradive zemlje. Eeeeee dida moj.
Sad svi se prave da vole, glume ljubav. A jesu, vole sebe i svog psa, poneki vole svoju dicu, kuću, imanje, ali sve na krivi način. Vole tako da iz te ljubavi niče zlo i naopako, kako si znao reći.
 
Znaš dida, sitim se s koliko si svetosti i poštovanja u posebnim trenutcima znao spomenuti moju pokojnu babu, tvoju pokojnu ženu, koja je umrla mlada, na zadnjem porodu, a rodila vam je osmero preživjelih, a za umrle ne znam, nisu spominjani, a danas????
Nestale su i obitelji, nema više familije, ne onako kao onda, u tvije lipo vrime. Sad se ne okupljaju ni na sahranama, a dugo nisam bio na rođačkoj svadbi, nit se više sviju zove, nit se svakome ide, kao nekad kad se na svadbe išlo, zvani i nezvani.
 
Nestalo ono vrime, nesatali oni ljudi, ni vrime nije kao nekad tvoje, nema više zima i snjegovima zatrpanih vrata i puteva, ni studeni kao nekad, a ni sunce ne grije onom toplinom kao onomad, dok si me početkom ljeta učio kako se kosi, oštri kosa, a tijelo i lice okupano u znoju rada i toplini sunca. Niti ima onog zimskog sunca, snig škripi pod nogama, ne možeš gledati od blještavila bjeline, ledenice na krovovima po dva metra, debele ko ruka, a možes se skinuti do pasa i nije bilo hladno na suncu.
 
Zemlja je naoko ista, noći dolaze u isto vrijeme, sunce izlazi kao i nekada, mada pomiču sat, jer više nije u isto vrime šest popodne, ljeti i zimi, kao u tvoje vrime, a i to je teško opisati ti. NI zore nisu kao nekad, ni ptičiji pjev nije kao onih ptica nekad. Zemlja nije kao nekad, nema ni ona više duše kao nekad.
Jeslu li duše otišle za tobom dida, jesu li tamo gdje si ti?
 
autor: Stipo Lučić
 
Stipo lučić je bez sumnje jedan od najznačajnijih književnih imena među književnicima u Bugojnu.
Dramatičar,pripovjedač,pjesnik,pisac.