„SELENA“ – roman Aleksandre Zubić

Aleksandra Zubić - neumorni i neumoljivo istinski borac za prava
nježnijeg pola i sa tom svojom „svetom misijom“ evo napisa i treći roman sa
simboličnim i, naravno, ženskim imenom SELENA.
Zamišljeni likovi njenih djela su dobrim dijelom zapravo njeni
autobiografski podaci tako ženski vješto upredani i vezeni u karaktere,
postupke i mentalni sklop svojih neobično upečatljivih ženskih likova koji
nijednog čitatelja (ni muškog ni ženskog) ne ostavljaju ravnodušnim ni tokom
kao ni poslije završenog čitanja.
Ovaj njen novi roman zapravo je samo obrazlaganje jedne mudrosti
sadržane u samoj srži njene pomenute uzvišene misije za ravnopravnost
polova:

„... upoznaj svijet iza ograde, koju si sama sagradila...“

Ona je otkrila odnosno objelodanila srce pomenute borbe žena za
ravnopravnost pod suncem i nebom koje muškarci sebično isključivo prisvajaju
sebi a zapravo je mnogo veći problem kojeg je Aleksandra izvrsno i ingeniozno
detektovala u toj svojoj misiji a to su ograde od drugih im nametnute a još više
one ograde koje su same žene izgradile oko sebe te kao trojanski konj slamaju
svaki unutrašnji pokušaj otpora vanjskim žestokim nasrtajima što ne posustaju
odvajkada, već se samo iz generacije u generaciju uvijek iznova obnavljaju,
jačaju i žešće kidišu na ove „svete ženske misije“ suprotstavljanja i pružanja
otpora (malo)brojnijem, ali muško šovinistički nastrojenom „neprijatelju“.
Sa druge strane Aleksandra otkriva još jednu otežavajuću okolnost svoga
položaja između ženskog i muškog „protivnika“ kada prećutno pohvali jednu ili
drugu stranu usljed čega odmah bude žestoko napadnuta od one druge strane
o čemu svjedoči ova rečenica:
„Kad sam shvatila poslije nekog vremena da ne pripadam ni ovdje ni tamo i
da imam samo sebe brzo je krenulo nabolje... malo znanja, a i sreća nije
naodmet“.
Ova citirana rečenica je ustvari izraziti trnoviti put do sopstvene
individualnosti a što je (pre)težak put i za puno jače (barem fizički) muškarce, a

kamoli neće biti pretežak za krhkije i emotivnije žene još uvijek (bile
odvajkada) sputane kojekakvim lancima odgoja, tradicije, sramežljivosti,
nježnosti (kao i u romanu pomenuti bezrazložni strah od roze boje, strah od
onog lošeg i najgoreg, od nepoznatih ljudi...).
Najtopliji, najintimniji i najiskreniji a istovremeno gnomski najsažetiji
opisi ljubavi između dvoje zaljubljenih, onako spontano bez ijedne suvišno
izgovorene riječi ili vulgarnog nepotrebnog pokreta jer tijela tada govore čistom
ljubavi i strašću što možda malo prebrzo bivaju prekinuti ili zamijenjeni
psihološkim stanjima drugih likova, prije svih njene majke, a onda tu bude
vješto ubačena i kritička nota osude postojećeg društvenopolitičkog stanja što
više nije rat, ali ni dugo priželjkivani i nasušno potrebni mir.
Aleksandra je etablirani ženski pisac u svijetu gdje je ta ženska borba za
ravnopravnost popularna, ne, nikako i kod Aleksandre kod koje je to prirodni
čak karakterno urođeni unutarnji impuls i potreba a što opet i čini tako
osobenim i zanimljivim njen jedinstveni stil pisanja.
Inače i nisam baš sklon ljubavnim romanima kao ni onim agresivno i bez
mjere naglašenim feminističkim djelima, ali ovaj roman premda je i ljubavni i
feministički i društvenopolitički angažirani kao i duboko psihološki sa
jednostavnim a privlačno pitkim stilom i iznijansirano dorađenom jezičkom
izvrsnom virtuoznošću te sam ga sa neizmjernim zadovoljstvom i skoro u
komadu pročitao.

Ovaj Aleksandrin roman nije plačkasto ženski niti agresivno odbojni
feministički stav, nije nimalo preko mjere (kako to obično biva u ovakvim
romanima) naglašeno seksistički niti emotivno patetičan, već naprotiv eruditski
zanimljivo raznolik, ženski suptilno profinjen, intelektualno uzvišen, pomno
izvezen zlatnim nitima jakog, hrabrog, postojanog duha obdarenog
suzdržanim ali simpatično nenametljivim smislom za duhovitost, duhovno,
intelektualno.

Bugojno, 25.07.2017.