Zaboravljeno Bugojno jedan je od rijetkih i nježnih pokušaja da se grad vrati građanima

Zaboravljeno Bugojno jedan je od rijetkih i nježnih pokušaja da se grad vrati građanima.

Posmatram grad kojeg više nema ,vidim kako je izgledala čaršija prije nego što su na ulicama zamjenjena neka druga lica.

A ulica je ostala ulica,topli asfaltni prekrivač kroz koji se iznimno teško probija zavičajno blato.

Zaboravljeno Bugojno na nekoliko sličica prošeta čaršijom ,ulicama našeg jedinog grada,lahko uvjerivši svako gradsko dijete u postojanje nečega što se zove prednatalna nostalgija.

Osjeća čovjek nekakvu toplinu prema tom davnom Bugojnu u kojem nikada nije živio,učine mu se poznatim prve austrougarske zgrade,prepozna poneko lice.grad se u svojoj biti ne mijenja stoljećima.

Sve ljepe stare priče koje pamtimo počinju onimdosadno dragim rečenicama:Bio jednom jedan…Preko sedam gora , preko sedam mora.I onda lagano tonemo u koprenu priče,ulazimo u središte Bugojna koga kao da više nema,u pripovjedanje koje nas omotava plaštom doživljenog i prepuštamo se nestvarnom svijetu pripovjedača.

U našem susretanju i kazivanju biće grad koji je nikao podno gora,na obalama rijeka.Grad koji je nicao,rastao i tonuo u plavljenju bujicama planinskih voda.

Ovdje negdje ,kraj nas ,na današnjim bugojanskim trotoatima,prostoru višespratnica i betonsko-metalno staklenim zdanjima,parkovima išle su ,i ne tako davno ,kočije,zaprege sijena,bosanski konjići natovareni drvima,koračali su prodavci.Hodali su ne tako davno,i testeraši nudeći po kućama svoje usluge.

Živjelo se ,kažu ,tiše i sporije.To i takvo vrijeme može se opričati ,ali i istrgnuti slikama iz albuma uspomena.