ŠTO JE BOŠNJAKU SVETI IVO?


ŠTO JE BOŠNJAKU SVETI IVO?

[Neobični događaji u Podmilačju]

Napomena prije čitanja teksta:

Ova dragocjena reportaža objavljena je u zagrebačkim katoličkim novinama „Glas koncila“ 4. kolovoza 1968. godine. Termin „Bošnjak“ upotrijebljen je je kao naziv za sve stanovnike Bosne koji dolaze u Podmilačje, svih vjera i narodnosti. Molimo, stoga, pratitelje naše stranice da se suzdrže nepotrebnih komentara o bošnjaštvu i hrvatstvu i na taj način skreće naglasak s govora o vjeri i zavjetima sv. Ivi.

NE TREBA PROPAGANDE „Ovo je proštenje svakako jedinstven slučaj u našim krajevima. U Bosni ima još svetišta svetoga Ive, ali da se događaju ovakve stvari, toga nema.

Zašto je to tako?

Ima to svojih i geografskih razloga. Znamo da su se nekoć proroci i isposnici zavlačili u osamljene predjele i ondje činili pokoru. Dolazak do njih tražio je mnogo žrtve i odricanja. I ovo je bilo takvo mjesto. Sveti Ilija prebivao je u pustom kraju uz potok Kariat Jearim. Sličan potok ima ovdje, zove se Potočina ili Vlaški potok. Kao što je sv. Ivo djelovao na obalama Jordana, tako ovdje djeluje na obalama Vrbasa. Kraj je pust, i dok nije bilo ove ceste, bio je teško pristupačan. Stotinama godina dolaziti na ovo mjesto značilo je odlaziti u pustinju i u pustinji tražiti svetoga Ivu. Te žrtve nisu mogle ostati uzaludne.

To je bilo uvijek praćeno živom tvrdom vjerom, dovodilo je do mnogih obraćenja, a rađalo je i događajima koji se zaista mogu nazvati čudesima. Svake se godine nešto takvo dogodi na bolesničkoj misi. Nema točnijih pisanih dokumenata o tome kad je počelo štovanje svetoga Ive, ali se može kazati da ovo svetište i ova stara crkva spadaju među najstarije u Bosni.

U crkvici koja je uzidana u novu crkvu još se vidi s lijeve strane mjesto gdje je bilo uzidano svetohranište, po običaju prvih kršćanskih vremena. Oko 1750, kad je u Bosni bilo samo pet katoličkih crkava, jedna od tih bila je i ova svetoga Ive u Podmilačju. Zavjetni kip svetoga Ive u pobočnoj kapeli potječe iz turskih vremena. O čudesnim ozdravljenjima koja se ovdje događaju crkvena vlast nije nikada vodila službenu istragu. Glavni je razlog suzdržljivost. Samom duhu svetoga Ive ne odgovara bučna propaganda. Tu je glavno obraćenje. Ovdje se u prvom redu dijeli mnogo sakramenata i ima vrlo dubokih duhovnih doživljaja. I to iz godine u godinu raste, i to znatno.

Prošle godine bilo je ovdje ispovijedi oko 12500 (u dva dana!). Pretprošle godine 11500, a godinu dana prije toga svega oko 8000. Prije rata i još za vrijeme rata prosječno je godišnje, tj. o blagdanu, bilo ovdje oko 4000 ispovijedi. To što je sada više hodočasnika treba pripisati boljim prometnim sredstvima. Ovamo svijet dolazi iz svih naših krajeva. Iz Slavonije, Vojvodine, iz dalmatinskih krajeva, Srbije, Srijema, a o Bosni i Hercegovini da se i ne govori. Mnogi putuju pješke i po dva dana i dvije noći.“ Tako nam je na sam blagdan svetoga Ivana, 24. lipnja ove godine, u župnom dvoru u Podmilačju tumačio o. fra Mijo Đeno, profesor franjevačke gimnazije u Visokom, dugogodišnji poznavalac svetišta u Podmilačju.

Pitali smo ga: ŠTO JE BOŠNJAKU SVETI ANTO, A ŠTO SVETI IVO?

Pokušajte usporediti veliku pobožnost Bošnjaka prema svetom Antunu s ovom pobožnošću prema svetom Ivi. Gdje je bliža svijest o Isusu kao Spasitelju, u pobožnosti prema svetom Anti, ili u pobožnosti prema svetom Ivi?“ Franjevac je spremno odgovorio: „Rekao bih da sveti Ante privlači ljude Isusu svojom nježnošću, brzom pomoći u različitim prilikama života. Njemu se mole za pronalaženje izgubljenih stvari, u polaganju ispita, u rješavanju zaručničkih i bračnih problema. Kod svetog Ive je drugačije.

Ovdje u Podmilačju najviše ima slučajeva izlječenja od psihopatoloških bolesti koje su vjerojatno povezane i s utjecajem sotone. Sveti Ivo privlači ljude Isusu na drugačiji način od svetog Ante. Vjera što se očituje kod hodočasnika koji ovamo dolaze mnogo je dublja. Muževnija. Ovdje doživljavaju dubinski preobražaj ličnosti.“ Njegov kolega fra Ljubo Hrgić želio je nadopuniti naš razgovor: „Svetog Ivu ovdje drže zaštitnikom protiv zlih duhova. I pošto ovdje ima svijeta koji mnogo gata i čara, bavi se magijom – osobito ima toga među nekatolicima – dolazi do čestih duševnih poremećaja.“ Oba franjevca nas upozoravaju kako se šire netočne glasine o tome da fratri za vrijeme bolesničke mise na blagdan sv. Ive izgone iz bolesnika đavle. Međutim, nikada se za vrijeme te mise ne vrše zaklinjanja protiv sotone. Samo se moli za zdravlje svih bolesnika. O tome smo se još iste večeri mogli sami uvjeriti. Ta bolesnička misa održava se ovdje od pamtivijeka. I za vrijeme rata se održavala. Tu se mole posebne molitve, takozvane „deprecationes“, uglavnom iz litanija svih svetih. Posebno se u njima ističe Božje milosrđe i pokajanje. Nečisti duh se odstranjuje iz duše putem pokore i ispovijedi.

KOJE SU NARAVI OZDRAVLJENJA U PODMILAČJU? K svetom Ivi u Podmilačje ljudi dolaze bolesni, mole se Bogu, ispovijedaju, pomiruju, odlučuju da će biti bolji ljudi.

Svetišta

Svetište Sv. Ivo. 7 km od Jajca, na putu prema Banja Luci, u selu Podmilačje, smještena je gotička crkvica čiji je patron Sv. Ivan Krstitelj. Sagradili su je dubrovački klesari u XV vijeku. Naizgled skromnog izgleda, ali ogromnog značaja, jedno je od najstarih mjesta hodočašća u Bosni. U prilog tome ide i činjenica da je jedna od rijektih koju Turci nisu pretvorili u džamiju. Naime, 23. i 24. juna, na dan sv. Ive, Podmilačje je mjestom hodočašća ljudi svih vjera, pobožnih ili hronično i teško bolesnih koji vjeruju da će na ovom mjestu ozdraviti. Kao naročit vid pokore, vjernici pješače ili čak na koljenima dolaze do crkve.

Ajvatovica. Iako mjesto hodočašća predstavlja drevni Prusac, smješten kod Donjeg Vakufa, mi ćemo Ajvatovicu spomenuti u našem tekstu zbog blizine Jajca. Najveće je i najstarije hodočašće bosanskih muslimana, a obilježava se u čast Ajvaz-dede, turskog misionara koji je u Bosnu stigao sa sultanom Mehmedom el Fatihom 1463. god., da bi širio Islam. Nastanio se u Pruscu u kojem u to vrijeme nije bilo vode i prema predanju se Ajvaz-dedo 40 dana neprekidno molio da poteče voda iz vrela ograđenog stijenom i naposljetku se to i desilo. Zanimljivo je da su molitve za kišu i plodnost bile paganski običaj, a o paganskim korijenima dovišta govori i činjenica da se Dani Ajvatovice ne određuju po hidžretskom kalendaru,već svakog sedmog ponedjeljka po Jurjevu.