PRIČA

Sitni septembarski noćni sati okupani jesenjom kišom. Polazim u krevet jer već
mi je krajnje vrijeme – vidim po učestalom zijevanju,očima koje suze kao da
plaču. Liježem, pokušavam naći pravi položaj, okrećem se i namještam kao
kvočka na jajima, ali ne ide...

Uzalud pokušavam zaspati, ali jok, san mi bježi po mraku sobe i ja ga ne mogu
uloviti, pitam se zašto, nudim neke na brzinu izmišljene odgovore koje razigrani
san prezrivo odbacujejednog za drugim kao krajnje neozbiljne i neprihvatljive.
Priča – uzviknuh glasno u noćnoj tmini.
Šta priča – uzvrati mi san nezainteresovano.

Pa priča, bolan, jedna fina priča iz 1992. mi se otrgnula iz zaborava i sada
bezuslovno traži da je otputim u mirnu luku bijeloga papira. To rekoh i naglo
ustadoh kao neki probuđeni zombi. Bauljam po mraku, pipajući po zidu tražeći
prekidač da upalim svjetlo. Uzimam olovku i papir i ruka piše sama ne obazirući
se na pospane i sanjive oči što se teško sklapaju. Piše ruka po diktatu podsvijesti,
gomila brda slova, riječi, misli, rečenica sve dok ne poslaga sve u jednu davno
zaboravljenu epizodu iz moga života i to davne 1992.
Kad stavih datum ispod novoprobuđene priče priđe mi moj noćni jaran iz sobe i
zadovoljno reče:

- E sada fino pođi u krevet i slatko spavaj i sanjaj jer sam zadovoljan onim
što sam čitao dok si ti pisao, iako ti je rukopis više za dešifrovanje, negoli
za čitanje, ali eto nisi ti meni baš svako a i priča je fina premda sam joj
razabrao samo suštinu.

Laku noć do slijedeće priče!
A ponoćna priča se zove

„Kraj izvora“

Raskošni julski dan ratne 1992. Obreo sam se na liniji razgraničenja između
dvije strane u ratu. A ne mogu dugo ostati na jednom mjestu i pogotovo da
sjedim i ležim. Odlučih malo procunjati po okolini tim više što nikad prije
rata nisam bio na ovoj strani bugojanske opštine. Priroda okolo prekrasna,
livade, šume, žita, gorostasni orasi, krompirišta, voćnjaci, ama pravi raj.
I tako u toj zanesenosti i opijenosti udaljih se dobrano od položaja, već sam
se počeo pitati hoću li se znati vratiti nazad, a mogao bih se naći i na
suprotnoj strani i... neugodno me štrecnu ta iznenadna pomisao o opasnosti u
kojoj sam se već našao. A muči me i žeđ jer sunce nemilosrdno sipa svoje
zrake, pa mjesec je žega... A šta ako naletim na protivnika, a naoružan samo
pištoljem i ne poznajem teren... probi me iznenadni talas vrelog znoja a srsi
me isprobadaše uzduž kičme. Sve mi ove uzburkane misli prostrijeliše
glavom ali još uvijek hodam jednim nepoznatim puteljkom uzbrdo.

Taman sam se mislio vratiti nazad kad na 50-ak metaraopazih izvor sa
koritom za napajanje stoke. Zadovoljno jezikom ovlažih suhe usne i misao o
svježoj vodi iste sekunde rastjera sve maloprijašnje teške misli i brige.
Ubrzah korak, raskopčah još više košulju i pohrlih vodi...
Kad bijah na jedno 15-ak metara od cilja, sa druge strane puteljka što se
obara na suprotnu stranu od moje, spazih vojnika u SM hlačam i istoj košulji
sa Papovkom (Jugoslovenska poluautomatska vojna puška 7,62 mm)
okačenom o desno rame. Opazi i on mene, ništa manje zatečen i iznenađen
ovim susretom.

Ruka mi se i nehotice dotače futrole sa pištoljem a i on čvršće steže remen
svoje puške.
Ko bi mogao biti ovaj vojnik – sumnjivo mi skroz jer je u odori JNA
(Jugoslovenska narodna armija) i sa oružjem nesvojstvenim mojoj strani.
Vjerovatno je i njega mučilo isto pitanje bez odgovora - ko sam ja - ruske
oficirske čizme, kožni opasač JNA sa istom futrolom, maskirne hlače i ista
takva košulja...

Da smo brzopleto, i kako nam je instinkt nalagao, potegli oružje, ja bih
najvjerovatnije izvukao deblji kraj (i to pravi kraj) pošto on ima dugu cijev a
ja kratku pištoljsku. Stoga ja malo pružih korak kako bih mu se što više
približio jer ako dođe do puškaranja veće su mi šanse sa pištoljem na kraćoj
razdaljini. Skoro iste sekunde i on ubrza korak jer je znao da bih ja lakše
potegao pištolj nego što bi on skinuo pušku sa ramena.
Nijemo se gledamo prežajući se pogledima kao 2 kopca, pazeći na svaki i
najmanji sumnjiv pokret onog drugog.
Kad smo došli na 2-3 metra od izvora, on sa svoje a ja sa svoje strane – uz
usiljeni osmijeh (zapravo grč) dobacih mu:
- Pozdrav prijatelju, jesi li i ti ožednio, a?
- Uh, jašta sam nego ožednio...

- Pa de onda se ti prvi napij!
On se dobrano unezgodi jer ne zna šta bi sa puškom čiji remen grčevito steže
desna šaka, ako je pokuša skinuti sa ramena, ja bih to mogao pogrešno
razumjeti i potegnuti pištolj. Pogodih tačno njegovu muku i nedoumicu.
Stoga se odluči ne dirati pušku i desnu ruku nego pruži lijevu i poturi je
nepovjerljivo pod okrepljujući mlaz iz izvora. Pljusnu se policu a potom i
napi vode. Potom se izmače sa olakšanjem i podsmješljivo reče :
- Sada je na tebe red, prijatelju!

- I ja desnu ruku ne micah od futrole sa pištoljem već se napih lijevom
rukom kao i on.
Gledamo se oči u oči i ne znamo šta bismo činili sa sobom a pogotovo sa
onim drugim. Znoj nas obilno zalijeva kako onaj od sunca tako i onaj od
straha.
- Eh, sada se lakše diše – prozborih okrijepljen ledenom vodom.
- U pravu si – reče on suho.

- E pa valja nam onda sada svakom na svoju stranu.
- Tako je – potvrdi on.
Istovremeno rekosmo sretno i krenusmo na suprotne strane puteljka odakle
smo i došli.
Kada smo si mogli još samo vidjeti glavu, okrenusmo se i digosmo ruku na
pozdrav. Obojici pade kamen sa srca koje brže i radosnije zakuca kad shvati
da je smrtonosna opasnost prošla.

09.09.2010.g. Viktor Dundović, prof.