Bursać: Sa kim se Dodik rukuje, taj završi u zatvoru – pitajte Madura!

Postoji jedna gotovo zakonita politička konstanta i Balkana i Kariba, i Drine i Orinoka, i Moskve i Bakua: sa kim se Milorad Dodik srdačno rukuje, taj prije ili kasnije završi u zatvoru, pod sankcijama ili u historijskom blatu.

Samo Dodik, nekim čudom, da ne kažem dogovorom uvijek ostaje – sa strane i na slobodi. Kao svjedok tuđih padova koji glumi da s tim nema nikakve veze.

Najnoviji primjer? Nicolás Maduro.

Donedavno “antiglobalistički heroj”, “borac protiv imperijalizma”, “prijatelj slobodarskih naroda”. Danas – tek uhapšenik SAD-a, razoružan, politički ogoljen, sveden na trenerka-dokaz da diktature ne propadaju odjednom, nego kad im dođe red i vrijeme.

I gle čuda – Dodik šuti.

Ne tvituje. Ne brani “suverenitet Venecuele”. Ne drži lekcije o “američkom imperijalizmu”. Nema one njegove teške, patetične brige za “male narode koje Zapad satire”.

Ništa. Muk. Digitalna praznina.

A do jučer – veelika ljubav.

Fotografije iz Bakua. Osmijesi. Rukovanja. Dodik i Maduro – braća po autoritarnoj duši, uz obavezni ideološki blagoslov Vladimira Putina, patrona svih totalitarnih režima koji vole narod samo dok šuti.

Maduro je bio savršen saveznik: diktator, ali “naš”; izbori pokradeni, ali “narodni”; zatvori puni političkih protivnika, ali “odbrana države”; osam miliona ljudi protjeranih glađu, represijom i beznađem, ali to se zvalo “otpor Zapadu”.

I sad stanimo.

Jer ovo smo već gledali.

Devedesetih, dok su Miloševića zvali “faktorom mira”. Dok su se s njim svi rukovali, slikali, pregovarali... Dok su govorili da “bez njega nema stabilnosti”.

A onda – Hag.

Helikopter. Optužnica. Sudnica.

Isti obrazac. Ista šutnja njegovih dojučerašnjih prijatelja. Isto kolektivno pranje ruku.

Niko ga više nije poznavao. Niko se nije sjećao zagrljaja. Niko nije bio “blizak”.

Danas se isto dešava s Madurom. Samo što se, za razliku od Miloševićevog vremena, narod raduje odmah.

U Venecueli ljudi izlaze na ulice. Grle se. Plaču od sreće. Slave.

Ne zato što vole Ameriku. Ne zato što im je stalo do geopolitike. Nego zato što diktator više ne upravlja njihovim životima.

To su ljudi koji su godinama živjeli bez struje, lijekova, hrane i prava. Ljudi kojima je država postala zatvor, a pasoš karta za bijeg. Nekad čak ni pasoš. Ljudi koji znaju da gore od loše vlasti postoji samo – vlast koja ne odlazi.

I sad, dok se Karakas raduje, Banjaluka i Beograd šute.

Vučić se izvlači diplomatskim balonom: “Nadam se da će se situacija smiriti.”

Ni osuda. Ni podrška. Ni stav.

A sjedimo se Madurovog obećanja da će “doći svom prijatelju u Beograd na EXPO”

Dodik – nevidljiv.

Kao da nikad nije bilo Bakua. Kao da nikad nije bilo Madura. Kao da nikad nije bilo fotografija, izjava, zakletvi.

Ali problem nije Maduro. Problem je šablon.

Svi Dodikovi međunarodni prijatelji imaju iste osobine: – autoritarni – korumpirani – alergični na izbore – opsjednuti Zapadom – zaljubljeni u Rusiju – duboko uvezani s kriminalom

I svi, bez izuzetka, završe isto: na optuženičkoj klupi ili u historijskoj kanalizaciji.

Samo jedan još stoji sa strane, pravi se lud i gleda ko je sljedeći.

Zato naslov nije metafora. To je politička statistika:

Sa kim se Dodik rukuje – taj završi u zatvoru. Prije Dodika. Ne vjerujete? Pitajte onda Madura! Ako možete!

Ali ni Milošević nije mislio da će prvi pasti i otići lrije Mile. A Haag je pokazao da redoslijed dolazi tek na kraju, a dogovori na početku.

I historija nikad ne zaboravlja rukovanja.