VANI I UNUTRA I OBRATNO


Postoji, naime, i to nesretno iznutra. Tamo je naš osobni žandar, koji opominje, kori, uskraćuje, dere se i prijeti. Tamo su naše frustracije, kajanja, obziri, naš teret naslijeđa, naši mračni i nepospremljeni kutevi iz kojih demoni plaze jezičke i pokazuju nepristojne geste, drečeći na sav glas: “Ne mogu, ne ću, ubit ću se! Dosta mi je, previše mi je, ne treba mi, bolje da me nema, nema, nema….”. Pa još i dalje i gore: “Što si učinila od svog života, gdje ti je pamet, kamo si to zaglavila, što je još u škrabici preostalo?”. Izaći na kraj sa svijetom, najčešće znači izaći iz vlastite kože i vlastitih ograničenja, predati svoj bunt i svoje oružje i pustiti da nam na obrijano tjeme udare pečat gubitnika. Ukoričiti se, standardizirati se, cijepiti se, podložiti se, staviti se na raspolaganje, prostrijeti se i dati da te nehajno gaze u već poravnatom ljudskom tepihu, kojim moćni gospodari sudbine kroče u budućnost skrojenu po svojoj mjeri, s programirano reduciranim brojem gubitnika, da im ne bi opterećivali taj put.

 

Vani je uglavnom sunce. Ima i ljudi po terasama, ima sitnih proljetnica u travi, ima nekih pisama u poštanskom sandučiću (i nisu sva računi!), ima pokoji književni časopis koji stiže u pravi čas. Vani su oblaci, sadnice u budućem drvoredu, susjedi koji čeprkaju po vrtu, polažući nade u buduće zelenilo. Vani su prijatelji, koje bi trebalo posjetiti i ostati uz njih pokoji sat, radi utjehe i razmjene dobrih misli i energija. Tamo su također neka čarobna mjesta, do kojih se valja potruditi, ostavivši sve iza leđa, kao da ne postoji: posuđe, rublje, ispremiješane police, nedovršene stranice, rasparene čarape, kućne nesporazume, prekoračene rokove, rutinske stvari u kojima smo zakazali. Vani je sve što nama treba, samo se mora ustati iz kreveta, prekoračiti prag, okrenuti ključ, što nije uvijek jednostavno ni lagano, štoviše, čak ni izvedivo.

 

Postoji, naime, i to nesretno iznutra. Tamo je naš osobni žandar, koji opominje, kori, uskraćuje, dere se i prijeti. Tamo su naše frustracije, kajanja, obziri, naš teret naslijeđa, naši mračni i nepospremljeni kutevi iz kojih demoni plaze jezičke i pokazuju nepristojne geste, drečeći na sav glas: “Ne mogu, ne ću, ubit ću se! Dosta mi je, previše mi je, ne treba mi, bolje da me nema, nema, nema….”. Pa još i dalje i gore: “Što si učinila od svog života, gdje ti je pamet, kamo si to zaglavila, što je još u škrabici preostalo?”. Izaći na kraj sa svijetom, najčešće znači izaći iz vlastite kože i vlastitih ograničenja, predati svoj bunt i svoje oružje i pustiti da nam na obrijano tjeme udare pečat gubitnika. Ukoričiti se, standardizirati se, cijepiti se, podložiti se, staviti se na raspolaganje, prostrijeti se i dati da te nehajno gaze u već poravnatom ljudskom tepihu, kojim moćni gospodari sudbine kroče u budućnost skrojenu po svojoj mjeri, s programirano reduciranim brojem gubitnika, da im ne bi opterećivali taj put.

 

Između vani i unutra postoji nekakvo međuvrijeme, međuprostor, u kojemu spavamo, umivamo se i češljamo, kupujemo i oblačimo odjeću i nove cipele, slažemo buketiće u vazu, prozračujemo sobu, pišemo pjesme, kljukamo se kalorijama, telefoniramo, uzimamo kredite za nepotrebne stvari, grlimo neko stablo, gledamo kroz prozor, tražimo izgubljeno, trudimo se oko propalih veza, križamo prijateljstva bez tolerancije i oprosta, ulažemo u tobožnje projekte i karijere koji nisu u najvećem broju slučajeva više od pustih riječi i naših žalosnih fikcija. Iznenađujemo se, otkrivši da nam o zdravlju brinu bolesni i istrošeni ljudi, akademska zajednica da je izvor plijesni i učmalosti, prava inteligencija, dokaziva i primjetljiva da postaje raritet, da nas vode niskofrekventni “pametnjakovići” iz zaostalih krajeva i enklava, da nam neke opskurne dijaspore dirigiraju izbore, da su nas prevarili i oštetili za prirodne resurse, ili da je naš krvavo zarađen otišao u bespuća švindlerske zbiljnosti, odakle ga nikada više nećemo izvući niti vratiti.

 

Uglavnom, unutra, van ili u međuprostoru, gdje god da nam se trenutno zaustavio korak, možda bi bilo vrijeme evocirati onu mrsku i istinitu rečenicu, koju smo iz knjiga zapamtili i s mukom probali potisnuti: “Da je većini ljudskih života suđeno da prođu uzalud”.