Sjećanje na Koču Popovića: General koji je mrzio rat


U danima kada je prekinut dovod gasa u opkoljeno Sarajevo, a 30 litara vode se prodavalo za deset maraka, u Beogradu je prije tačno 28 godina, 20. oktobra 1992. godine, u 84. godini umro legendarni komandant Prve proleterske brigade, diplomata i brilijantan intelektualac, filozof, esejist i pjesnik, i to nadrealist, istinski predstavnik evropskog duha u Srbiji, Konstantin Koča Popović. 

"Nadasve častan i moralan čovek", napisat će poslije njegove smrti Gojko Tešić, Kočin prijatelj, urednik "Književne reči" i Popovićevih djela, te priređivač njegovih dnevničkih zapisa. 

Taj "prorok naše nesreće" godinama ranije je upozoravao da će zbog Slobodana Miloševića "biti krvi do kolena", a da će "Bosna platiti najveći ceh". 

Umro je, posvjedočit će Tešić, raspitujući se o Sarajevu, "gradu kojeg je ubio Karadžić", kako će beogradsko "Vreme", u kojem je i Koča objavljivao, na svojoj  naslovnici donijeti već juna 1992. godine. Raspitivao se Koča za sudbinu književnika Ivana Lovrenovića i izdavača Gavrila Grahovca. Naime, njih dvojica su kao predstavnici sarajevske Izdavačke kuće "Svjetlost" samo dvije godine ranije, 3. novembra 1990. godine, sa ovim herojem NOB-a u Dubrovniku potpisali ugovor za izdavanje "Djela Koče Popovića". No, ratna kataklizma spriječila je izdavanje prve tri knjige "Zapisa iz pokojne prošlosti" i pjesničke zbirke "Delatna devica". 

Bosna kao sudbina 

Tako se život ovog generala koji je, zapravo, "cijelog života mrzio rat, a oružanu silu vidio je kao nužno zlo", na nekim od najznačajnih dionica prelamao upravo preko sudbine Bosne i Hercegovine. 

Rođen 14. marta 1908. godine, u beogradskoj porodici Popović, jednoj od najbogatijih u Srbiji. Iako se Koča školovao u švicarskom katoličkom samostanu na francuskom jeziku, a na pariškoj Sorboni diplomirao filozofiju, upravo je u Sarajevu završio Školu rezervnih artiljerijskih oficira, nakon čega je stekao čin potporučnika. Kasnije će ga ratni vihor ponovo vratiti u našu zemlju, a zahvaljujući znanjima stečenim u oficirskoj školi i u Španiji, ostavit će neizbrisiv trag u historiji NOB-a. 

Kako bilježi "Antifašistički vjesnik", tokom revolucionarnih kružoka pariških umjetnika Popović u potpunosti prihvaća marksizam, te postaje jedan od važnijih teoretičara sprskog nadrealizma. U Komunističku partiju Jugoslavije učlanio se 1933. godine, propješačio je Pirineje i od 1937. godine se u zaraćenoj Španiji bori protiv fašizma. U republikanskim snagama djeluje kao instruktor artiljeraca. 

Put ga dalje vodi preko francuskog logora St Cyprien, iz kojeg se izvlači tajnim kanalima Komunističke partije, preko mučenja na Adi Ciganliji i zatvora u Sremskoj Mitrovici, sumnji partijskih drugova da je izdajnik i Jugoslavenske kraljevske vojske, do pozicije partizanskog komandanta. 

U Bosni je proveo veliki dio rata. Njegove veze sa Bosnom, podsjeća nas prof. dr. Husnija Kamberović, ugledni bh. historičar i profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, počele su još 1941. godine, kada je iz Srbije, nakon poraza partizana, prešao u našu zemlju. Povjerenje Generalnog štaba zadobio je osiguravajući partizanima odstupnicu iz Užičke republike ka Sandžaku u ljeto 1941. godine. 

"On sam je dosta zanimljivo opisao taj svoj dolazak i prelazak preko ćuprije u Višegradu, kada ga je jedan četnik zaustavio i požalio se da ne čuje dobro šta mu iz komande naređuju putem telefona. Koča je uzeo telefon i čuo naredbu: "Stignite partizane i likvidirajte ih". Koča je bacio telefon i rekao tom četniku da je telefon pokvaren i da se ne može popraviti", kaže Kamberović za Radiosarajevo.ba

Bio je komandant Prve proleterske brigade (1941.), potom i Prve proleterska divizije (1942.), prošao bitke na Neretvi i Sutjesci, te sudjelovao u spašavanju Tita prilikom desanta na Drvar 1944. godine. 

"Iz rata je ostalo zabilježeno kako je na Sutjesci samostalno naredio proboj iz obruča i probio se sa svojom divizijom, zbog čega su ga neki kasnije, posve neopravdano, optuživali da je „pobjegao“ sa bojišta i doveo u opasnost Vrhovni štab", kaže sagovornik Radiosarajevo.ba

Zapravo, ostaje historijska činjenica da je tim probojem, u kojem ga je podržala većina partizanskih komandanata, omogućio partizanima i Vrhovnom štabu izvlačenje iz njemačkog obruča. 

Ovaj narodni heroj poslije rata je gotovo deset godina obnašao je dužnost šefa jugoslavenske diplomatije i kasnije člana Predsjedništva SFRJ. 

Sir William Deakin, britanski povjesničar i Churchillov savjetnik koji je s njim proveo ratne dane u Crnoj Gori i našoj Bosni, opisao ga je "kao čovjeka kojime ravnaju osjetljiv i discipliniran um i snaga volje". Bio je, vele, intelektualac i vojnik izuzetne nadarenosti... 

"Iznimno je interesantno da Koča tokom cijeloga života, u kojemu god sistemu se nalazio, bilo kao dio vladajuće političke elite, bilo od nje progonjen, nije odstupao od svojih antifašističkih i antinacionalističkih ideja i stavova", bilježi Bartul Čović u "Antifašističkom vjesniku". 

Tito i Koča 

Svojevrsni vrhunac imao je opet u oktobru 1963. godine tokom Titove posjete Bijeloj kući kada je otvoreno i prijateljski razgovarao sa Johnom Kennedyjem, koji će nešto malo više od mjesec dana poslije biti ubijen u Dallasu. 

Samo devet godina kasnije, dva dana prije svoga 64. rođendana, 18. oktobra 1972. Koča Popović će se posljednji put sastati sa svojim soborcem, Josipom Brozom Titom, u Belom dvoru, da bi podnio ostavku na položaj člana Predsjedništva SFRJ. Taj njihov susret bio je "sentimentalno prisan, kao da se ništa posebno ne događa". A kraj je, zapisano je, bio onakav kakav su obojica očekivali. 

Tito: "Zar zbilja moraš da odeš?" 

Koča: "Odlučio sam." 

Stegli su jedan drugom ruku poslije više od tri decenije bliske saradnje... 

"Koča Popović je bio intelektualac, vojni genije, diplomata. Zalagao se za političku pluralizaciju Jugoslavije tokom 1980-ih kao šansu za rješavanje jugoslavenske krize. Na optužbe da nije dovoljno Srbin, odgovarao je da nije „Srbenda“. Jednom prilikom je kazao da najbolje što je učinio u političkoj karijeri jeste ostavka 1972. godine, a za Slobodana Miloševića je govorio da je "polučetnik"", ističe Kamberović. 

Foto: Arhiv: Tito i Popović

Poslije ostavke 1972. nije se bavio politikom. Živio je običnim životom, puno je čitao, autobusom išao na pijacu i vraćao se sa pijace noseći pune cekere namirnica, kao da se nije radilo o velikom narodnom heroju i jednom od doskora najmoćnijih ljudi Jugoslavije. 

"Početkom 1990-ih bio je razočaran zbog bujanja nacionalizma. Za rat je krivio „nacionalističke vođe i njihove pratioce“. U Intervjuu za NIN sredinom juna 1991. rekao je da ne isključuje „krv do kolena“ u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu. Pronalazio je sličnosti između Tuđmana i Miloševića i upozoravao da se njih dvojica mogu dogovoriti na račun – Bosne. „Ne isključujem mogućnost da Bosna plati ceh“, kazao je. Vidimo koliko je bio u pravu", kaže Kamberović za Radiosarajevo.ba. 

Opanak i šajkača 

Slobodan Milošević ga je, očekivano, mrzio, a on pjesnik-nadrealist prezirao je "velikosrbe". 

Ostalo je zabilježeno da je tadašnjem novinaru Milomiru Mariću, koji danas veliča najveće ratne zločince i najveći balkanski ološ, u septembru 1991. u Dubrovniku, s gnušanjem gledajući prve ognjeve koje su iznad grada koji je volio, palili oni što će ga stezati u obruču i granatirati, rekao: 

"Čeka vas deset krvavih godina. Moraćete sami da spašavate ne samo zemlju, nego i svoje živote. A sad bih malo prilegao. Vežbam za smrt". 

U intervjuu za "Oslobođenje" iz marta 1989. godine kazat će: 

"Vi znate da sam ja rođeni Beograđanin, ali nisam velikosrbin. Ja sam kosmopolita. Kad se 1971. nije moglo pisati Jugosloven, ja sam u rubrici nacionalnost napisao: Srbin po rođenju. Ovo što se sada dešava u Srbiji nije mi nimalo simpatično. To je jedan uzak, veoma opasan nacionalistički program. Milošević je običan bankarski pacov, zbog njega će biti krvi do koljena". 

I u kasnijim javnim nastupima upozoravao je na bujanje nacionalizma. Posebno je strahovao da će naša Bosna, koju je nazivao strateški važnom točkom za budućnost Jugoslavije, "biti raščerečena". 

"Juga je na putu punog rasturanja. Najviše tome doprinose Srbi, a zatim Slovenci". 

"Nacionalne stranke nisu moj izbor. Ne mislim da se neće, na nesreću, održati na vlasti, ali za sebe pouzdano znam da svoju ideologiju neću graditi ni na opanku ni na šajkači". 

"Paralele između Miloševića i Tuđmana se prepoznaju po tome što veruju u silu i propagandu, a neistomišljenike teško podnose". 

"HDZ je pobedio dobrim djelom zahvaljujući Miloševiću. On je glavni zaslužnik ili krivac za tu pobjedu, jer je tako bezvezno vodio srpsku politiku da je morao da potakne i natjera ove da utočište traže u nacionalizmu". 

Ogorčen što vidi kuda vodi jugoslavenska drama, 19. maja 1989. godine piše: 

"Baš niko od naših republičkih glavuča da se "kladi" na jugoslovenstvo! Svi zaglibljeni teški provincijalci! Šta značimo rastureni i pred sobom i svetom?! Svako hoće da nametne svoju "pravdu". Zamislite koliko bi Srbi ili. Slovenci mogli dobiti od svog zalaganja za Jugu. Naročito privlačeći mlade", te dodaje: 

"...Iživljavamo se međusobnim svađama i psovanjem — pretnjama ... Proliferacija većih i manjih "voždova"... radi lične vlasti... Suludo!... ("Suludo"... oni će gmizati u svojim sitnim nacionalizmima dok se ne usmrde!...), (... sa svojim ćoškastim glavama bez sposobnosti nasmejka... svojim iskrenim i pišljivim zatucanostima o totalnoj izuzetnosti svog naciona...) (... do samog groba i pokopa...) (... svako cmizdri na svojoj njivici... totalno programiran i određen svojim mestom, rođenjem... ". 

Napustio je ovaj svijet ogorčen, svjedočeći kraju velike ideje i djela njegove generacije, jedinstvene Jugoslavije. Zaista, kako zapisa nenadmašni Predrag Lucić, a i ovaj zapis neka tome svjedoči - Jugoslaviju su sanjali najbolji, a srušili najgori…